Bertha Dudde, br. 2444, 9 Kolovoza 1942

NEPREPOZNAVANJE NEPRAVDE …. ZAUZIMANJE ZA PRAVDU ….

Zaslijepljenost ljudi ide dotle da više ne razaznaju gdje prestaje pravda i gdje počinje nepravda. Svaki čovjek prosuđuje po svom osjećaju, a taj osjećaj odgovara njegovom načinu života, njegovom unutarnjem usmjerenju i njegovom stavu spram Boga i svijeta. Jedno je posljedica drugoga, život čovjeka presudan je za to kako će on prosuđivati postupanje bližnjega. I kao posljedica toga, nepravda se više ne prepoznaje kao takva i nije omražena, nego ju se tolerira i odobrava, jer čovječanstvo više ne živi u skladu s Božjom voljom, nego ide svojim putem daleko od Božjih zapovijedi, zapovijedi Ljubavi. 

No ako ga se uputi na to da ispunjava zapovijedi Ljubavi, čak i ta uputa se smatra nepravdom, dok čovjek otvoreno može činiti nepravdu bez protivljenja bližnjih. I te se osuđuje i javno žigoše. A to je krivo razmišljanje ljudi, odmicanje od ispravnog puta …. A tko pravedno razmišlja, svoje pravo više neće moći obraniti, morati će se pognuti ukoliko se boji zemaljske vlasti. Pa ipak, ne treba se dati zbuniti, treba činiti i govoriti što mu njegovo srce zapovijeda, treba znati da se on, ukoliko se bori za pravo i pravdu, zauzima za Boga, Koji Sam jeste najpravednije Biće a to isto traži i od ljudi. 

Čovjek treba znati da je njegova šutnja isto što i toleriranje nepravde, da mora govoriti, ako time može spriječiti nepravdu. On se ne treba dati zaplašiti od prijetnji svijeta tamo gdje se duša čovjeka treba sačuvati od neistine ili krivih poduka. Jer one kao posljedicu opet imaju bezbrojne krive ili nepravedne postupke. Pravo (pravda) je sve što čovjek može opravdati pred Bogom, ili što mu njegova savjest pri najstrožoj kritici dozvoljava …. No tko Samoga Boga priznaje kao suca nad sobom i nad svojim postupanjem i razmišljanjem, toga će ispravno i voditi glas savjesti, kojeg je Bog svakom čovjeku stavio u srce da ga upozorava (vidi Knjižicu br. 67)…. 

AMEN