Bertha Dudde, br. 2425, 29 Srpnja 1942
SUPROTSTAVLJANJE BOGU USPORAVA UTJELOVLJENJE KAO ČOVJEK …. NE-LJUBAV-NOST …. NOVA ZEMLJA …. PERIODI SPASENJA ….
Stvorenje u formi je u stanju patnje dokle god se ono suprotstavlja Bogu. To je za shvatiti tako da nikakva prisila ne bi pritiskala stvorenje da se ono ne protivi Bogu, znači da si stvorenje samo stvara to mučno stanje, ali i da se u svako doba od toga može osloboditi kad odustane od svog otpora prema Bogu. Pa iz toga slijedi da napredovanje stvorenja, dakle povratak Bogu, ne zahtijeva uvijek isto vrijeme, nego već s obzirom na volju stvorenja može uslijediti brže ili sporije, što je objašnjenje za uvijek nove naraštaje ljudi, koji svi u svrhu svog duhovnog sazrijevanja naseljavaju Zemlju, a opet u različita vremena prolaze Zemljom.
Uvijek i u sva vremena stvaranje je bilo omotač duha, i uvijek i u sva vremena to duhovno bilo je manje ili više Bogu protivno, pa je tako ono koje je Bogu već više naklonjeno svoj put kroz zemaljski život prevaljivalo u kraćem vremenskom roku pa prema tome brže moglo proći i posljednji stadij kao čovjek. No to duhovno u utjelovljenju kao čovjek nije uvijek ostalo naklonjeno Bogu, nego je često opet nazadovalo, radi čega je uvijek i u svim vremenima bilo ljudi koji su u najvećoj udaljenosti od Boga živjeli zemaljski život i isto tako ga kao potpuno nezreli morali napustiti. No često je tom duhovnome u onostranom bilo dovoljno jedno kratko vrijeme da bi došli do spoznaje i onda sa pojačanom revnošću stremili ka svjetlu.
Dok se ono stvorenje, koje se u kasnijim vremenima moglo utjeloviti kao čovjek, prije toga dugo vremena nalazilo u otporu protiv Boga i stoga mu je tek nakon dugog vremena bila dana milost utjelovljenja kao čovjek. I to stvorenje je vrlo često zakazalo u njegovom posljednjem ispitu zemaljskog života, gdje je pak slobodnom voljom trebalo konačno odustati od svog otpora prema Bogu. Zato se neljubaznost sve više i razmahuje, što međutim ne isključuje to da se ljudi sa posebnom usrdnošću okrenu Bogu i u ovim posljednjim naraštajima u kojima se duhovno približava posljednjem izbavljenju.
No najčešće će to duhovno imati jedan težak položaj utoliko što se mora izboriti protiv Bogu-protivnog duhovnoga, koje čini sve da bi mu spriječilo razvojni put. Prema tome to duhovno se mora boriti i kao čovjek preći jedan teži životni put nego što je to bilo određeno duhovnom u ranijim periodima. No presudna je njegova volja za to kakve vrste i kojeg trajanja su te borbe. Volja za to da se duhovno oslobodi iz svoje svezanosti mora postati snažna, ono na izvjestan način u zemaljskom životu mora nadoknaditi ono što mu je u ranijim stadijima s obzirom na volju nedostajalo …. On kao čovjek mora težiti Bogu, Kome se ranije suprotstavljao, i on tu borbu mora proći svjesno, kao što se nekoć svjesno postavio protiv Boga.
Znači utjelovljenje kao čovjek njemu će predstavljati toliko veće zahtjeve koliko kasnije do njega dolazi, tj., …. svaki razvojni period određen je u svom trajanju …. ono je ograničeno, dakle završava Božjom voljom, jednom kad je određeno vrijeme isteklo. A taj vremenski period je odmjeren tako da i Bogu-oprečno, zemaljsko vrijeme može proživjeti kao čovjek, samo što će njemu biti postavljeni veći zahtjevi, želi li duhovno u zadnjem periodu još sazrjeti, znači od svog otpora spram Boga sasvim odustati. No ono duhovno, koje u tom zemaljskom periodu ne odustane od svog otpora prema Bogu, u tome se zadržava tokom još beskrajno dugog vremena i treba opet boravište u čvrstoj formi, jer se nije razvilo prema gore, nego je više nazadovalo, što zahtijeva ponovno svezivanje u čvrstu formu ….
AMEN
