Bertha Dudde, br. 2312, 24 Travnja 1942

VREMENA NEVOLJE – VREMENA MILOSTI ….

Vremena nevolje su i vremena milosti, jer Bog se u Svojoj Ljubavi neprestano trudi ljudima donijeti spas, a On koristi sva sredstva kako bi im Se(be) učinio spoznatljivim, kako bi Ga oni pronašli i bili spašeni od smrti i propasti …. svaka patnja je milost, jer to je sredstvo kojim se Bog služi kako bi promijenio razmišljanje čovjeka. Bog kuca na srca ljudi, On im se Sam približava i čeka da Ga oni zazovu, da Ga puste unutra u svoja srca, kako bi onda sa Svojom milošću i Ljubavlju mogao dalje djelovati. 

Jer Božja Ljubav nikada ne prestaje, ona nije ograničena kao ljubav čovjeka, ona je bez kraja i vječno je usmjerena samo Njegovim stvorenjima, koja su iz Njega i koja se trebaju vratiti Njemu na njihovu vlastitu blaženost. To što ljudi tu Ljubav ne prepoznaju samo je posljedica njihovog stanja udaljenosti od Boga, koje ih čini slijepima za (ono što je) Božansko. Bog uvažava to stanje i ljudima daje u skladu s njim, ali On ih nikada ne ostavlja bez pomoći, i sve što On šalje na njih kako bi ih priveo k Sebi, su milosti, njima dane od Njegove Ljubavi, kako bi ih ponovo zadobio zanavijek.

I ako čovjek nije postao potpuno otvrdnut i ne-Ljubav-an, te milosti nisu nedjelotvorne. Jedino što one uvijek moraju ostaviti slobodnu volju čovjeka nedotaknutu, tj. svaka prisila mora biti isključena, čovjeku mora biti slobodno da hoće dopustiti da na njega djeluje milost, njegova volja ne smije ni na koji način biti određivana na drugačiji način života, inače je stvorenje neslobodno, a to bi isključivalo razvoj duše prema gore. Pa je stoga patnja neobično blagotvorna, pošto se na taj način čovjek često iz vlastitog poticaja okreće Bogu i tako koristi milost koju mu Božja Ljubav nudi …. 

AMEN