Bertha Dudde, br. 2286, 2 Travnja 1942
MOGUĆNOSTI ZA USPON U ONOSTRANOM …. POMOĆ ….
Spoznaja pogrešno (pro)življenog životnog puta neizrecivo je gorka za dušu koja se oslobodila tijela i obično je premješta u stanje žalosti koje je mučno i istovremeno obeshrabrujuće. Jer ona se sada vidi lišena svake mogućnosti da nadoknadi propušteno jer osjeća da je bez snage. Mogućnosti za napredovanje u onostranom ona još ne poznaje, jer znanje o tome rezultat je potpune promjene uma. Ono što joj je nedostajalo na Zemlji bila je Ljubav, Koja bi se izrazila u dobrim djelima, i ta Ljubav koja je izostala uzrok je njihovog sadašnjeg stanja patnje. Želi li se u onostranom vinuti u visinu, ona mora prvo probuditi osjećaj Ljubavi koji nedostaje.
Nevolja druge duše koja pati na nju mora djelovati tako da ona postane voljna služiti i ovoj drugoj ublažiti njenu nevolju. A prije toga je poboljšanje njenog stanja nemoguće, i često prođu nezamislivo dugi vremenski periodi prije nego se takva jedna duša odluči na služenje u Ljubavi. Samoljublje takvih duša često je tako veliko, da one misle na svoju vlastitu patnju i za patnju drugih duša nemaju suosjećanja, i tada one ne mogu biti oslobođene iz tog trenutnog stanja, jer zakon Ljubavi mora biti ispunjen, on jeste i ostaje prvi uvjet za duševni napredak.
Pa opet, put prema gore tako je lak za savladati, ako se te duše međusobno povežu i pokušaju zajednički ublažiti svoju nevolju. Jer sama volja za to već im donosi snagu, koja im je proslijeđena od strane svjetlosnih bića, koja su osjetljiva na svaki Ljubavni doživljaj i kretnju i odmah su spremna pomoći im. To obostrano pomaganje ne sastoji se u zemaljskoj aktivnosti nego puno više u razmjeni njihovih iskustava i u želji za prosvjetljivanjem. Potonje je moguće jedino kad duša raspolaže znanjem, jer to što želi dati, prije toga mora posjedovati.
A znanje kod takve jedne duše je još vrlo malo, stoga je i voljnost za pomaganjem još vrlo minimalna. Tako da duša mora imati potrebu za umnožavanjem znanja, kako bi drugim dušama mogla pomoći. Tad je njoj u skladu sa njenom željom znanje dostavljeno, biva joj dana mogućnost za sudjelovanje u podukama, i ako ona u svojoj vlastitoj nevolji nije skroz otvrdnuta, ona primjećuje i cijeni svaku priliku, jer kroz prijem takvih poduka osjeća i priljev snage i olakšanje vlastite nevolje. Jednom kad je duša krenula tim putem, tad ona sasvim izvjesno stremi uvis, jer ona je tada sretna da može dati, i sudjeluje u nedaći drugih duša, tj. trudi se pomoći im.
To podučavanje duša koje znaju još manje, stanje je koje usrećuje i ispunjava i koje ih potiče na sve žustriju aktivnost; sukladno tome, nevolja njihovih duša završava u onom trenutku u kojem se ona samilosno okreće drugim dušama koje pate.
A toj promjeni razmišljanja i htijenja, koja duši donosi oslobođenje, ljudi mogu pridonijeti beskrajno mnogo, ako se u molitvi srdačno sjete onih koji se vlastitom snagom ne mogu osloboditi iz stanja samoljublja koje je puno patnje, ako tim dušama posreduju snagu putem svoje molitve te im tako učine pristupačan put prema gore. Duša koja je oslobođena putem molitve beskrajno je zahvalna čovjeku da joj je on pružio pomoć u potpunoj slabosti (njezine) volje i krivom razmišljanju. A s njom i mnoge druge duše koje su putem te pomoći isto tako bile izdignute iz njihove velike nevolje ….
AMEN
