Bertha Dudde, br. 2145, 9 Studenog 1941
STRAH OD SMRTI …. TRENUTAK UMIRANJA PATNJA ILI SREĆA ….
Čovjek može živjeti a opet biti mrtav u duhu, isto tako može izgubiti svoj tjelesni život i probuditi se iz sna smrti u vječni život. A oboje mu je na slobodu volje, on sam odlučuje o smrti ili životu njegove duše, a i pored toga tokom svog zemaljskog života tako malo važnosti polaže u povlasticu slobodnog izbora. Stanje smrti svakom čovjeku je neugodna misao dok je još usred života. Pa i pored toga samo rijetki ljudi čine nešto glede toga da si to pitanje učine manje nelagodnim. To mogu učiniti na način da žive tako da za njih više nema smrti, da su ponovno rođeni u vječni život.
A tad je smrt za njih izgubila žalac, i trenutak odlaska sa Zemlje može biti najdivniji trenutak, bez straha i trepeta ili stravične neizvjesnosti glede svoje daljnje sudbine. Odustati od zemaljskog života ne treba biti bolno, duša se može odriješiti od tijela bez ikakve smrtne borbe, ako ona na Zemlji nije štovala tijelo i sjedinjenje s duhom na Zemlji bilo je njeno nastojanje.
Tad je duh već za vrijeme života pohitao u duhovno kraljevstvo, jer on je njega prepoznao kao svoju pravu domovinu. On će onda i svojoj duši tu domovinu predstaviti tako da i ona ima potrebu za tim kraljevstvom, pa tako dušu i duh ništa više ne zadržava na Zemlji. No i tijelo je kod takvih ljudi u određenom stanju zrelosti i dušu više ne tlači. Posljedično tome, duša se lako od njega odvaja i ulazi u kraljevstvo mira ….
No gdje tijelo duhu u sebi još nije dalo slobodu, tamo će ono još vršiti najveći utjecaj na dušu, a pošto je tijelo ovisno o Zemlji, ono će tu potrebu prenositi i na dušu, i duša onda vidi samo da mora napustiti obitavalište koje joj se omiljelo, i kako ona sama ne može odgoditi ili spriječiti taj čas, spopada ju veliki strah od “poslije”. Jer u času smrti ona jasno spoznaje što je učinila krivo, a to ju izvanredno opterećuje, i za nju čas smrti postaje patnja, jer ona ulazi u tamu, dok joj je pak moglo svijetliti žarko svjetlo. I njeno stanje tad je neutješno i puno strave.
Čovjek je na Zemlji živio samo za svoju tjelesnu blagodat, i sad ubire plod svog života. Tijelo i dušu muče velike patnje, jer ta duša ne može ući u kraljevstvo svjetla, kao posljedica toga ona je osuđena na pasivnost, dok duše u kraljevstvu svjetla mogu biti neprekidno aktivne i sama aktivnost već je beskrajno usrećujuća. Život ili smrt sudbina je dušā koje napuštaju zemaljski život, a život ili smrt određuje sam čovjek tokom svog zemaljskog života. I blažen ako još pravovremeno aktivira svoju volju, nauči prezirati svijet i neumorno radi na sebi. Tad će i njemu čas smrti biti dobrodošao, jer on za njega znači buđenje u vječni život …. on za njega nije čas strave, nego potpuno oslobođenje iz svezanog stanja ….
AMEN
