Bertha Dudde, br. 1802a, 5 Veljače 1941
IZVOR SNAGE… ATEISTI…
Ništa na svijetu ne može se odvojiti od snage koja sve održava. Jer bez te snage nema ni postojanja. Odvajanje od te snage koja sve održava bilo bi dakle istoznačno sa “prestankom postojanja”. Tako da sve što postoji mora svjedočiti o snazi koja nema nikakav drugi izvor nego Samoga Boga. Jer mora postojati nešto odakle snaga proizlazi …. mora postojati izvor te snage. Kako se naziva Izvor snage, nevažno je, samo ako Ga se priznaje. Zamisliti sebi jedno Biće kao Izvor snage tek je posljedica priznavanja Istoga.
Sve dok je čovjek u svojoj najdubljoj unutrašnjosti svjestan snage koja održava svjetove i tvorevine, on ni ne niječe vječno Božanstvo, pošto on tu snagu spoznaje kao nešto Božansko, iako ju ne ‘zaodijeva’ u određenu formu. Sve što treba je uvijek potvrditi vezu sa svim djelima stvaranja a i sebe samoga doživljavati kao takvo jedno djelo stvaranja, koje se u neku ruku nalazi u najužoj vezi sa tom sve-održavajućom Snagom.
No ako on vezu stvaralačke Snage sa stvorenim stvarima, u koje spada i čovjek, niječe (u smislu, ‘boriti se protiv’) …. Dakle, ako stvorene stvari, kao jednom nastale, smatra neovisnima od stvaralačke Snage, on tada niječe Boga, sasvim svejedno što on sebi predstavlja pod pojmom ‘Boga’. Pa tako tvrdi da je sve što je u svemiru, jedno samo-uvjetovano z-bivanje, koje je eto nastalo bez plana, bez smisla i bez svrhe. On tada cijelom djelu stvaranja poriče njegovo pre-mudro obrazloženje, međupovezanost pojedinačnih tvorevina i njegovo određenje.
Tad on ne priznaje svrhu onoga što vidi, već sve vidi kao proizvod procesa koji se neprestano ponavlja, no koji ne bi trebao dublje ocjenjivati, što znači koji za temelj nema niti obrazloženje niti svrhovitost. Ono što jeste, po njegovom je mišljenju tako nastalo samo iz sebe, te niti ima Konstruktora niti Upravljača nad sobom; po tome niti ima dublji smisao niti određenu svrhu osim one koju mu je čovjek sam dao. Svaku među-povezanost jednog stvorenja sa drugim on niječe (u smislu, ‘boriti se protiv’), i čovjek kao takav za njega je samo jedno potpuno izolirano stvorenje, koje se već s obzirom na svoju sposobnost uklapa u cijelo stvaranje i koje iz onoga što ga okružuje treba izvući najveću moguću korist.
I tad on svakom djelu stvaranja, pa tako i čovjeku, daje baš samo taj kratki vremenski rok svog postojanja i uvjeren je da se nakon tog kratkog postojanja na Zemlji ponovo raspada u ništa i propada …. Takvo jedno shvaćanje dakle skroz je krivo. Kad bi vječno Božanstvo obdarivalo stvaranje Svojom snagom u skladu sa ovim shvaćanjem, što će reći, kad bi prekinulo povezanost sa djelima stvaranja tako kako sebi to (takav) čovjek zamišlja, odjednom ništa više ne bi postojalo, jer kad bi snaga koja sve održava bila povučena od stvorenja, njegovo postojanje bi se okončalo. Tako dakle Bog, bez da Je priznat, i dalje dostavlja Svoju snagu čovjeku koji Ga niječe …. Krivo shvaćanje zemaljski nije toliko štetno, no duhovno je šteta nezamisliva (Prekid)….
