Bertha Dudde, br. 1618, 18 Rujan 1940
DUŠA I DUHOVNA ISKRA U ČOVJEKU
Čovjekova duša je skup bezbrojnih duševnih supstanci, koje su ujedinjujuće/skupljajuće-točke duhovnih sila i tako spremnici/spremišta duhovnog od/iz Boga. Svaka od tih bezbrojnih supstanci je ranije bila negdje utjelovljena, tj. okružena/opasana sa izvanjskom formom u svrhu razvoja duhovnog prema gore i za mogućnost kasnijeg sjedinjenja sa istovjetnom supstancom. Čovjekova duša je u svojim pojedinačnim supstancama prošla kroz cijelo djelo stvaranja i, tako reći je sazrela za svoje posljednje utjelovljenje na Zemlji.
Duša uvijek (pre)uzima isti oblik kao i izvanjski omotač koji ju obuhvaća/zatvara. Kada bi nekome bilo moguće kontemplirati sa duhovnim okom čovjekovu dušu u njezinom sastavu, on bi vidio nevjerojatno krasnu i šaroliku/raznovrsnu sliku. To Božje stvaralačko djelo, čovjeku nevidljivo, je nemoguće opisati (is beyond description), i u njezinoj strukturi i također u njezinoj prikladnosti. Ali čovjekovo razmišljanje bi samo bilo zbunjeno opisom duševne formacije, je on ne bi razumio bezbrojna čuda koja se nalaze u ljudskom tijelu (= u smislu, ‘koje ljudsko tijelo sadržava’).
Ono što je ljudima poznato kao ‘duša’ je cijelo djelo stvaranja u minijaturi. Duša je najunutarnije u čovjeku i uključuje cijelo stvaranje. Ona je bila određena da sebe preobrazi za vrijeme zemaljskog života, i da uživa nebeske užitke slaveći Boga. Duša u sebi ima Božanski Duh. Pra-supstanca duše je u stvari isto tako duhovna u svim svojim stupnjevima evolucije, ali Božanska duhovna iskra postavlja Boga Osobno u dušu, utjelovljujući Se u čovjeku. On ulijeva u čovjeka Svoj dah. On postavlja u njega Božansko i pušta da se duša odluči, za vrijeme posljednjeg postojanja na Zemlji, ili za Božansko ili za ljudsko.
Ako se duša, duhovno iz Boga, koje se nekada/jednom bilo suprotstavilo Bogu, sada voljna sjediniti sa Božanskim Duhom, time započinjući preobrazbu onog što je jednom bilo daleko od Njega, u ljudskoj duši će biti svjetlo. A ljudska duša se onda sjedinjuje sa Božanskim Duhom kada su sve ljudske želje koje prianjaju uz ljudsko tijelo kao kušnja zbog iskušavanja i očvrsnuća volje nepokolebljivo prevladane – kada ona odbija sve što tijelo kao takvo zahtjeva od nje, i dobrovoljno se podređuje onome što Božanski Duh želi. Onda duša konačno odustaje od svog nekadašnjeg otpora protiv Boga, sa ciljem da bi povećala duhovno u sebi – pokušavajući ujediniti duhovno unutra, sa duhovnim izvan sebe, i tako svjesno teži pristupanju k Bogu.
Ali ako tjelesna žudnja dominira, onda Božanska duhovna iskra drijema u najdubljem omotu u čovjeku. Nikakvo svjetlo iz njega ne može zračiti i duša ostaje u potpunom mraku. Njezin zemaljski život prolazi bez najmanjeg uspjeha; zemaljski put ne vodi do višeg razvoja/usavršavanja, umjesto toga je to vrijeme zastoja/prekida ili čak regresije. Božanska duhovna iskra u čovjeku je bila zanemarena i prema tome se nije mogla manifestirati. Za silu Božanske ljubavi nije bilo moguće dotjecati prema biću i tako se sjedinjenje sa Ocem Duhom od vječnosti nije dogodilo.
I stanje lišeno svjetla, koje je duša odabrala za sebe, je prenijeto na drugu stranu u vječnost, gdje u beskrajnom bolu pokajanja ona pamti neiskorišteno vrijeme na Zemlji. I sada mora voditi puno naporniju bitku sa ciljem da promijeni svoje stanje u ono koje ima više svjetla.
AMEN