Bertha Dudde, br. 1455, 5 Lipanj 1940

PONIZNOST… MILOST…

Poniznost je ukorijenjena u spoznaji vlastite nedovoljnosti, a to opet rađa molitvu, jer je poniznost osjećaj bezvrijednosti i slabosti, a ovaj treba biti riješen kroz milost i pomoć. Sve dok se čovjek osjeća malen, moći će tražiti i duboko zahvaljivati za primljenu milost, dok onaj tko se uzvisuje neće uistinu podignuti ruke k Ocu, jer se sam osjeća dovoljno jakim da savlada prepreke. Više se ne pogiba sili koja je iznad njega, nego je svjestan svoje važnosti i drži se nadmoćno nad onim koji moli za pomoć. On zahtjeva, čim mu nešto nedostaje, i prihvaća kao prirodno (samo po sebi razumljivo) sve što mu je ponuđeno. A takav se čovjek ne može ni radovati Božjoj milosti, njemu će zacijelo stizati Božja snaga koju on treba za njegov zemaljski život, ali njegova duša se nalazi u najvećoj opasnosti, jer mu je dostupno premalo snage, budući da mu nedostaje volja da traži ovu snagu od Boga i da je ponizno prihvati. Stoga je zemaljski život tada proživljen uzalud, jer ne nosi duši nikakvo oslobođenje od njenih okova, iako je čovjek od Boga preuzeo snagu samo za njegovo tijelo. To je stanje koje se ne slaže s Božjom voljom, ako se čovjek postavlja oholo naspram Njega, jer je biće zbog toga prošlo dug put na Zemlji u vezanom obliku, da bi raspoznalo svoju nemoć, i da bi moglo uvidjeti udaljenost od Boga, koja kroz pravu dječju Ljubav sada treba biti umanjena. Međutim, duh oholosti povećava udaljenost od Boga na nezamisliv način. Oholost je bila uzrok otpadanja od Boga, i sada jedino najdublja poniznost opet može dovesti biće bliže vječnom Božanstvu. Jer Bog Ljubi Svoja stvorenja i stavlja im na raspolaganje Svoju neizmjernu milost. Ova je milost Božja snaga koja dotječe u duhovno u čovjeku. Sada, ako su na čovjeka postavljeni izvjesni zahtjevi, to se događa jedino stoga da bi se čovjek slobodno odlučio za sjedinjenje s Bogom ili za nastavak odvajanja od Njega. On mora iz najdubljeg nutarnjeg poriva težiti jednome ili drugome; ako u njemu prevlada osjećaj oholosti, onda treba tijekom zemaljskog života naučiti prepoznati svoju bezvrijednost, tako da se on sam molećivo obrati svom Stvoritelju i sada prihvati dostavljenu snagu, koja ga oblikuje tako da se udaljenost od Boga sve više smanjuje. I to je onda ostvarilo unutarnju poniznost, jer se ponizni čovjek  odriče svoje volje i potpuno je podlaže Božanskoj volji. Poniznome Gospod daje Svoju milost… Kroz poniznost on uspostavlja ispravan odnos s Ocem, poniznost mu dopušta moliti za snagu, koja može doći do čovjeka jedino ako je svjesno zatražena. Unutarnja poniznost je priznanje nekadašnje krivnje, koja je prouzročila pad od Boga. Poniznost je najsigurnije jamstvo da se Otac pun Ljubavi saginje do svog djeteta i privija ga uz Svoje Očinsko srce… kako bi se duh Božji iznova sjedinio sa Očevim Duhom.

AMEN