Bertha Dudde, br. 0849, 5 Travnja 1939
SVRHA DJELA STVARANJA …. NE POTPUNO UNIŠTENJE ….
Uništenjem svijeta, tj. sveg vidljivog stvaranja, sve duhovno ostalo bi nerazvijeno, takoreći više ne bi bilo materijala koji bi mu nudio boravište, prema tome ono bi uvijek i vječno ostalo u istom stanju, pošto nema zadatka putem kojega bi duhovno moglo biti dovedeno do zrelosti. Dakle u interesu je Stvoritelja da to duhovno izbavi iz neaktivnosti s jedne strane i nepotpunosti s druge strane …. u Njegovom je interesu da sve duhovno privuče k Sebi, što u tom nezrelom stanju nikako nije bilo moguće; On mu je dakle dao bezbrojne prilike za sazrijevanje, pa je stvaranje tako istovremeno postalo sredstvo do cilja. Nije stvaranje samo po sebi svrha i cilj stvaralačke Božanske sile, nego konačno sjedinjenje svega duhovnoga s Bogom, koje je opet bilo moguće jedino putem stvaranja.
Sve što je ljudskom oku vidljivo ima veliki zadatak, da to u sebi skriveno duhovno privede Vječnom Božanstvu, jer u svoj materiji duhovno se bori da se uzdigne. A kad Božanski Stvoritelj povremeno putem Svoje volje neke tvorevine prepusti razaranju ili uništenju, onda je to mudro osmišljeno kako bi došlo do oslobađanja duhovnoga koje je u tome skriveno, kako bi se ono onda moglo nastaniti u već-postojećem ili novo-nastajućem stvaranju ….
Ali potpuno uništenje …. smak svih stvaranja (svog stvaranja) bio bi vječna kazna za sve još nezrelo duhovno. No Ljubav Božanskog Stvoritelja nije takve vrste da On sve što je od Njega proizašlo pusti da ostane u takvom stanju koje ne odgovara savršenstvu Stvoritelja. Stoga potpuno uništenje stvaranja nikada neće doći u obzir, nego samo trajna promjena svega što postoji, ukoliko je u savezu s materijom.
Materija kao nosač svega duhovnoga mora biti izložena trajnoj promjeni, baš zato da bi mogla osiguravati trajni razvoj prema gore; tek s ulazom u duhovno carstvo materija više nije potrebna, no još uvijek nastavlja postojati u fantaziji nesavršenog duhovnog bića dokle god se ono nije oslobodilo od zadnje žudnje za tim i tada živi još jedino u Ljubavi, koja je kvintesencija svega duhovnoga.
Trenutak sjedinjenja s Bogom može nastupiti samo u potpunoj odvojenosti od sve materije, a time je moralo biti proživljeno svo stvaranje …. Duša je morala pobijediti svaku formu, svako djelo stvaranja, ona je morala proći kroz sve vidljivo, morala je od njega uzeti sve duhovno, time sama sebe umnožiti i sada u svoj savršenosti stajati pred svojim Stvoriteljem i žudjeti konačno sjedinjenje. Tada je djelo stvaranja potpuno ispunilo svoju svrhu te duhovno privelo nebeskom Ocu i Stvoritelju od vječnosti ….
AMEN
