Bertha Dudde, br. 0594, 24 Rujan 1938
ODVAJANJE OD MATERIJE… OHOLOST… SPOZNAJA NEMOĆI…
Neizreciva je prednost ako je u čovjeku ugušena svaka naklonjenost materiji, ako se duh može osloboditi od nje, i tako se nesmetano može vinuti u beskonačnost. Svijet drži dušu na Zemlji u čvrstim okovima, i samo jaka volja uspijeva raskinuti ove okove, i ako mu sada, za vrijeme zemaljskog postojanja nedostaje snaga, i čovjek bez volje pusti da ga nosi oluja strasti, prepustio se struji svijeta… Onda mu se duh neće nikada moći slobodno vinuti i uzdići iznad zemaljske sfere, on će radije ostati zarobljen… jedino tijelu sa njegovom žudnjom za zemaljskim ispunjenjem daje za pravo, no dušu drži slabom… ona neopisivo gladuje i pati, ne može se razvijati i odvažiti se sprovesti svoje oslobađanje od materije. Na pragu smrti čovjeku često padnu kao ljuske s očiju, i on prepoznaje veličinu svoje krivnje, koja za sobom povlači neizrecive muke u onostranom. Božja duša uvijek ostaje ista u svom biću (suštini), ona je samo otpala sa puta spoznaje… ona je jednako pala kao žrtva oholosti, i jedino na suprotan način može iznova dospjeti naviše… spoznajom svoje nemoći i snažnom željom da u Ljubavi opet bude prihvaćena od Boga. Ona najprije na Zemlji sebe treba prepoznati kao slabo zemaljsko stvorenje, jer joj svijest o njenoj slabosti i nedovoljnosti (neprimjerenosti) omogućava da se ponizno i molećivo približi Stvoritelju… No, ako zemaljski život, namjesto toga, stvori iznova oholo biće, koje se ne želi ponizno podložiti svom Stvoritelju, onda u onostranom mora biti sprovedena iznimno teška preobrazba ove duše, i otud će patnje u svrhu pročišćenja često biti mnogo bolnije nego na Zemlji, i prije nego jedna takva duša bude pročišćena od svega nečistog, često će proći vrlo dugo vremena, a poneka duša ostaje pošteđena velike patnje, ako na Zemlji da važnost (prvenstvo) postizanju stanja zrelosti.
AMEN