48

Dvadeset i druga nedjelja nakon Trojstva

Gospodinov stav prema vlastima

Matej 22:15-22: ‘Tada se povuku Farizeji i međusobno se dogovore kako bi Isusa uhvatili u riječi. Zato mu pošalju učenike svoje zajedno s herodovcima da mu reknu: ‘Učitelju, mi znamo da si Ti istinit, i da učiš u istini putu Božjemu, ne mareći ni za koga ne gledajući/uzimajući u obzir tko je tko. Kaži nam dakle, što Ti misliš, je li zakonito plaćati Cezaru porez ili nije?’ Ali Isus je prozreo njihovu zlobu, te reče: ‘Zašto me kušate, licemjeri jedni? Pokažite Mi porezni novac!’ Oni Mu pruže novčić. A On im reče: ‘Čija je ovo slika i natpis?’ Oni odgovore: ‘Cezarova’. Tada im On reče: ‘Dajte Cezaru one stvari koje su Cezarove a Bogu dajte ono što je Božje’. Kad su čuli ove riječi, oni se zadive te ga ostave, odlazeći svojim putem.’

(29. travanj 1872.)

Ovo poglavlje (Matej 22) je puno usporedbi koje sam dao farizejima i pisarima zakona sa ciljem da na najbolji mogući način izbjegnem (ili ‘da se ispravno susretnem sa svim’) njihove (zlobne/zlonamjerne) primjedbe/prigovore.

Ovi gore stihovi (Matej 22:15’22) se pak odnose na jednu (ili ‘se bave jednom/raspravljaju jednu’) od zamki koje su Farizeji postavljali ispred Mene s nadom da će im se, u slučaju da im dam neoprezan odgovor, ukazati mogućnost (ili ‘da će biti u stanju’) da Me predaju vlastima (ili ‘kako bi Me kroz nepažljiv odgovor mogli izručiti vlastima’).

Rimljane, kao njihove vladare, je zaokupljala/brinula jedino vlastita premoć u zemlji Židova te su bili poprilično ravnodušni prema Židovskoj religiji i njezinim reformatorima – bili oni proroci ili pak propovjednici, poput Mog prethodnika Ivana, ili pak očekivani Mesija kojeg sam Ja predstavljao, – sve dok su se te inovacije (promjene) ticale samo religije i dok nisu dosezale političko polje (ili ‘dok se nisu ticale politike’). Stoga su Farizeji davali sve od sebe (were anxious) ne bi li pronašli neko pitanje pri kojem, ako bi ga odgovorio savjesno, Ja nikako ne bi mogao izbjeći politiku.

Tako su farizeji poslali k Meni svoje sljedbenike zajedno s nekim Herodovim slugama, s dvosmislenim pitanjem: ‘Da li je zakonito plaćati/davati porez/davanja (tribute) Cezaru, ili nije?’ Oni su pretpostavljali da će Moj odgovor biti kako davanja (offerings) Hramu moraju biti na prvom mjestu te da je porez Cezaru bio nepotreban i nepravedan teret kojeg su oni prisiljeni plaćati zbog prijetnje mačem. Kroz takav jedan odgovor bi oni imali najuvjerljiviji dokaz kako Ja, lošim interpretacijama/objašnjenjima, zavodim ljude na krivu stranu te ih huškam protiv (ili ‘činim ih neprijateljski raspoloženim prema’) vlasti, te su vjerovali kako će Me na taj način uplesti u politiku/poslove koji se tiču vlasti. Međutim, da sami ne bi ispali odgovorni za tako nešto, te da bi u slučaju da Ja negiram Svoju izjavu imali svjedoke, oni također poslaše i Herodove sluge k Meni, koji su trebali potvrditi izjave koje su oni očekivali čuti od Mene.

Moram priznati da je to pitanje uistinu bilo lukavo/podmuklo. Kako Rimljani nisu bili zakonski vladari te ih je na ovoj zemlji samo okolnost postavila kao vladare/vlasnike, farizeji su vjerovali kako ću Ja, Židov po porijeklu, prezirati stranu vlast te joj se (kao takvoj) suprotstaviti. Ali Ja, Onaj koji pretražuje ljudska srca i bubrege, bijah itekako svjestan njihovih namjera (ili ‘Koji je dobro znao što su Farizeji htjeli’) te sam im dao, u samo par riječi, odgovor koji je svako njihovo dalje ispitivanje učinio nemogućim. Jer odgovor: ‘Dajte Cezaru ono što je Cezarovo, a Bogu ono sto je Božje!’ je sam u sebi već uključivao cijelo objašnjenje/tumačenje, koje jedino Ja, kao Onaj koji Jesam (ili ‘s obzirom da Jesam Koji Jesam’ = being the One Who I was), mogu dati,  iako to (ili ‘što nikako’) nije bio odgovor kojeg su očekivali.

Kako sam im na novčiću kojeg su Mi predali ukazao Carevu sliku i njegov natpis, nisam mogao reći ništa drugo nego: ‘Ova slika na novčiću vam ukazuje čije ste sluge; a ako ne želite razumjeti značenje te slike onda vam natpis na drugoj strani to nedvojbeno govori (ili ‘dokazuje još jasnije’). Ta kovanica je sitni novac sa kojim trgujete i uz čiju pomoć ste u mogućnosti zadovoljiti vaše ovosvjetske potrebe. Duhovno je, bilo kako bilo, iznad svih novčića – bili oni zlatni ili pak od nekog drugog metala; ono (duhovno) ima drugi izvor/početak, drugi uzrok/temelj i drugi cilj!’ Na taj način sam napravio striktnu/jasnu/strogu razliku između daće/davanja svjetskim silama/vlastima i onih daća/davanja koja duguju duhovnome.

Moj odgovor im je trebao reći/ukazati: ‘S porezima koje plaćate Cezaru osiguravate (ili ‘kupujete’) za sebe svjetovni red i poredak, mir i sigurnost; sa duhovnim ‘porezima’ (ili ‘sa duhovnim žrtvovanjem u svojoj unutrašnjosti’) postižete/stvarate za sebe red (i poredak) ‘u vama’, mir i jasnu svjesnost te sigurnost u svojim akcijama (ili ‘pri odlučivanju’), tako da znate što činite i zašto. Na taj način na oba ova puta dolazite do istog cilja – ovdje u duhovnom, a tamo u svjetovnom. Oboje moraju postojati, jer bez njih bi suživot sa ljudima bio nemoguć, baš kao što bez njih ne bi nikako bilo jasno što je važnije: Blago ovoga svijeta ili duhovno blago.’ 

Ono što sam rekao/odgovorio farizejima je također važilo i za sva kasnija vremena (for all later times), a bit će na snazi i u budućnosti, sve dok li god ljudi budu živjeli zajedno u gradovima ili pak selima i sve dok li god religija i vjera u jedno Uzvišeno Biće i dalje živi u njihovim srcima. Baš kao što je vladar nužan/potreban kao svjetovni suveren/poglavar (ili ‘svjetovna suverena vlast’), također je potreban/nužan i Bog Koji drži zajedno/održava cijeli svemir. Oboje su promotori i održavatelji reda (ili ‘oboje podstiču i održavaju red’) i stoga, jedini zakonodavci. Kojim god imenom se svjetovni vladari nazivali (kakav god da je oblik vlasti u nekoj državi), izvršna vlast će uvijek biti u rukama samo jednog čovjeka; isto tako i u duhovnom pogledu može postojati samo jedan vladar, nikako nekoliko bogova.

Uvijek je bilo, naravno, vladara koji su zloupotrebljavali svoju moć kao i onih koji nisu prihvaćali nikakvu vlast iznad sebe, baš kao što je uvijek bilo naroda ili pojedinaca koji nisu bili zadovoljni sa jednim Bogom, već su za sebe stvorili mnoštvo bogova ili božica koji su im umogučili da u miru (comfortably) slijede svoje (tjelesne i) ovo-svjetske požude. Ali i u takvim slučajevima se svaka akcija sankcionirala putem (ili ‘kroz’) Božanske odredbe. Prema tome, postojali su onda a i dan danas postoje/ih ima, ljudi koji osim njihovog vlastitog ‘ja’ ne žele nikakvog drugog vladara i nikakvog Boga.

A ipak, bez obzira kakav ljudi zauzeli stav, oni svugdje moraju plaćati porez! Ako žele biti poštovani u svom zemaljskom životu oni moraju dati svojim vladarima (ili ‘vlastima’) dio vlastite zarade, dok duhovnom vladaru – BOGU – ako žele postići cilj koji im je On postavio, moraju žrtvovati sve svjetovne/tjelesne strasti.

Svugdje su određene kazne (ili ‘svugdje kazne prijete’) ako se to davanje ne poštuje (if payment is not made = ako se ne plaća) – ovdje svjetske (ili ‘civilne’), a tamo duhovne, stoga sam Ja bio sasvim u pravu kada sam rekao Farizejima: ‘Dajte Cezaru ono što je Cezarovo a Bogu ono što je Božje’, što znači: ‘Ispunite obje – i socijalnu/društvenu i duhovnu obavezu.  Prepoznajte/priznajte obavezu koju kao ljudi imate prema drugim ljudima/bližnjem i prema vlasti/vladaru. Pa ipak, ne zaboravite što dugujete Onome Koji vas je postavio u svijet i obdario sa talentima za koje/od kojih će jednog dana tražiti desetinu ili pak porezni novac. Ne miješajte obje obaveze pokušavajući zadovoljiti obje istim putem, što nikako nije moguće. Niti od duhovnog a niti od svjetovnog se ne možete riješiti u potpunosti.

Značenje/smisao koje/g trebate izvući iz ovih riječi Farizejima je da ne smijete odbiti plaćati porezni novac/novčanu obavezu svijetu; pa ipak, to mora biti učinjeno bez da se izgubi ono što je duhovno u vašem biću (bez gubljenja duhovnog dostojanstva), a također i bez nastojanja/želje da se bude u potpunosti duhovan/jedino duhovan (all spirit) još za života na ovoj zemlji i posjedovanja materijalnog tijela. To je od najveće važnosti, i ovdje na zemlji a i poslije u svijetu duhova/uzvišenom duhovnom životu, (naime) prepoznati sretnu/zlatnu sredinu, tako da osoba ne zađe u ekstreme/krajnosti, od čega nitko ne bi imao koristi već naprotiv samo štetu (ili ‘već bi to donosilo štetu i njemu i drugima’).

Stoga, i vi, također, trebate dobro obratiti pažnju na ove riječi koje sam uputio Farizejima, jer njihov uzvišen/dubok smisao (ili ‘značenje’) baca svjetlo ne samo na vaš zemaljski već i na vaš budući (nebeski) život, tako da kojim slučajem iz vašeg krivog shvaćanja ne bi proizašli obrnuti rezultati. Kao što sam vam već objasnio, sama ljubav bi, da nije vođena i ublažavana sa mudrošću, donijela štete ne samo onome koji voli već i voljenom. Isto tako svaka vrlina – čak i najbolja – može postati destruktivna ako teži iznad granice svojih mogućnosti.  

Za vrijeme vašeg zemaljskog života nikad ne zaboravite dati svijetu ono što mu je bilo određeno da (ili ‘što opravdano’) od vas potražuje.

Dajte svijetu što je od svijeta (ili ‘što mu pripada’), ali ne dozvolite da ovo-svjetske žudnje penetriraju/prodru (ili ‘zalutaju’) u duhovno. Produhovite, ako želite, svaku vrstu aktivnosti, ali ne dozvolite da vaše svete, duhovne kvalitete, postanu ovo-svjetske jer je njima određeno da traju mnogo duže nego što će trajati ovaj kratak hodočasnički život. Dajte Bogu što je Božje. Smatrajte da je i vaše ovozemaljsko vlasništvo također dar sa neba, ali nemojte na račun/zbog svjetovnog prolaznog blaga zaboraviti vječno, neuništivo blago. Iako (na prvu) izgleda kako su Bog i svijet dvije poprilično različite stvari sa različitim ciljevima, ipak je moguće ne samo zadovoljiti oboje, već ih čak i kombinirati, samo ako se ima (ili ‘imajući’) na umu da je svijet također bio stvoren od Boga (i to) kao sredstvo za povećavanje i učvršćivanje duhovnih kvaliteta Njegovih bića, i stoga da pomogne da bi se ono što je svjetsko, prljavo (gross) i materijalno vratilo svojim počecima (ili ‘praizvoru iz kojega je i poteklo’).

Svijetu se mora dati njegov danak/prinos (tribute), pošto je on vodič (ili ‘jer on vodi’) do duhovnog. Kao što se svjetlo cijeni jedino kada je poznat (ili ‘samo zato što se poznaje’) mrak, tako će vječno biti cijenjeno znatno više kada čovjek bude upoznat sa prolaznim (ili ‘sa onim što prolazi’), sa svijetom. Porezni novac koji morate dati svijetu se sastoji od borbe sa njegovim kušnjama, a pored toga i u jasnom razumijevanju istinske vrijednosti njegovih blaga od kojih čovjek ima koristi jedino ako mu donesu duhovni proizvod ljubavi. A materijalni danak koji morate dati Cezaru/vlastima omogućava njegovim podanicima da izvršavaju svoje poslove u miru, osiguravajući tako i sebe, a i svoje porodice. Na taj način sudac pazi/gleda na javno dobro a građanin pak na svoje vlastito.

Prema tome, ovaj privremeni ovozemaljski život nije ništa drugo nego baza/temelj jednog višeg zdanja (ili ‘građevine’), koje bi trebalo započeti (ili ‘čiji bi temelji trebali biti’) na grubom kamenju materijalne stvarnosti, a završiti (ili ‘koja će biti završena/dovršena/kompletirana’ ili pak ‘a čiji vrhovi su’) u krajnjim duhovnim svjetlosnim elementima drugog, uzvišenijeg svijeta. Da se dosegne/postigne taj uzvišeni život, svjetovni porezni novac mora teći u izobilju, kako bi u duhovnom postigao puno dobrog i uzvišenog. Na taj način se ono što pripada Cezaru (ili ‘ono što je Cezarovo’) i ono što pripada Bogu (ili ‘ono što je Božje’) može ujediniti/kombinirati (ili ‘može biti ujedinjeno/kombinirano’). A to može samo promovirati/unaprijediti duhovni život ljudi te kao takvo korespondira/odgovara (ili ‘te je kao takvo sukladno’) istinskoj svrsi zbog koje sam vas i postavio/poslao u ovaj svijet obdarene sa toliko mnogo različitih kvaliteta – dobrih, a i loših. Kontrolirajte ove potonje, one su tu da doprinesu jačanju onih pređašnjih te će od vas na kraju učiniti Moje obličje (ili ‘će vas oblikovati u Moju duhovnu sliku i priliku’).

Obratite pažnju na lekciju koju sam vam dao u ovom Evanđelju! Ona je od izuzetne važnosti, a razborit čovjek iz nje može izvući/naučiti pravila za svoj cijeli život. Nakon toga (nakon što spozna duboku istinu ovog učenja) on neće zahtijevati ekstreme, niti od sebe, niti od svojih bližnjih a niti od svijeta, već će zauzeti ispravan ‘srednji kurs’ te će plaćajući porez olakšati stvaranje poreznog novca (ili ‘skupljanje priloga’) i svome bližnjem. Na taj način će on ostvariti/ispuniti i svoju misiju a i Moju svrhu zbog koje sam stvorio duhove i materiju; materija, s obzirom da je ono što vezuje (binding agent) duhove (ili ‘duhovno’), se na kraju hoće i mora rastvoriti/rastaviti/raspasti te time ponovno ujediniti ono što sam Ja u beskrajnim prostranstvima stvorenog svemira jednom razdvojio (ili ‘postavio odvojeno’).

Zauzimajući srednji kurs vi, također, trebate težiti tome da pridonesete produhovljavanju materijalnog, opravdavajući tako Moj povratak na ovu zemlju ne samo sa vašom osobnom već i sa produhovljenošću cijelog čovječanstva. Onda (u vremenu Gospodinovog povratka) će se pokazati/ukazati što ste dali Cezaru, a što ste dali Bogu i do koje mjere su prava mjera i prava težina prevladali. Sjedinjenje sa Mnom i s Mojim duhovnim svijetom je moguće tek onda kada budete u stanju (ili ‘kada budete sposobni’) razumjeti (svaku pa) čak i najmanju Moju riječ u njezinom istinskom, dubokom duhovnom smislu. Da to postignem (ili ‘u tu svrhu’), Ja koristim sve moguće načine ne bi li vam ukazao što to pripada ovome svijetu ili Cezaru (ili ‘što je svjetovno i Cezarovo’). No, Ja vas također neprestano podsjećam i na ono što je Božje ili Moje i kako oboje, iako odvojeni, mogu biti sjedinjeni kada pravilno razumijevanje bude popraćeno pravilnom realizacijom (ili ‘ispravnim ostvarivanjem/izvođenjem’). Amen.