42

Šesnaesta nedjelja nakon Trojstva

Istinito svetkovanje Dana Gospodnjeg (ili ‘Dana za odmor/ne-djelje’)

Luka 14:1-6: ‘Jednog dana dođe On u kuću nekoga prvaka farizejskog (ili ‘člana farizejskog velikog vijeća’) na objed, a bio je Šabat. A oni Ga vrebahu (= zlobno promatrahu). Kad evo: pred Njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Nato Isus upita zakonoznance i farizeje, Je li dopušteno liječiti/ozdravljati na Dan Gospodnji (Šabat) ili nije? A oni su šutjeli. Tada Isus prihvati bolesnika rukom te ga izliječi i otpusti. A njima reče, Koji od vas, ako mu magarac ili vol upadnu u jamu/rupu na Dan Gospodinji (Šabat), ga neće odmah izvaditi (pa i na Dan Gospodnji)? I ne mogoše Mu na to ništa odgovoriti.’     

(23. travanj 1872.)

Početak ovog poglavlja govori o ozdravljenju čovjeka od vodene bolesti, što se dogodilo u kući jednog od poglavara/prvaka farizejskih (ili ‘jednog od članova farizejskog velikog vijeća’) i na šabat (sabbath = Dan Gospodnji), dan na koji je prema striktnim/strogim Židovskim zakonima, bilo koja aktivnost izuzevši vršenja religijskih obreda i ceremonija nedopustiva.

Postojao je dobar razlog da se ovo ozdravljenje izvrši/ostvari pod spomenutim okolnostima. Iako je ovaj poglavar (chief) bio pristalica Moga učenja, on je razumio hramske dogme u njihovom literarnom smislu; on Me je također volio slušati sve dok Ja nisam učinio ništa što je bilo oprečno (= što je proturječilo) njegovim pogledima (ili ‘opovrgavalo njegove poglede’) i vrijeđalo njegovo dostojanstvo kao Farizeja. Prema tome, Ja sam dozvolio da se zgodi dok smo mi sjedili za stolom, da čovjek koji je bolovao od vodene bolesti uđe i zamoli Me da ga izliječim.

Evanđelje kaže da ga Ja jesam izliječio. Međutim, pošto sam ga Ja izliječio na židovski šabat, to je prouzrokovalo neprilike/smetnje. Tako sam Ja želio ukazati Farizejima kako loše su oni razumjeli njihove vlastite zakone i kako nekorektno su ih naučavali ljudima. Zbog toga sam rekao: ‘Koji od vas, ako mu magarac ili vol upadnu u jamu/rupu, ga neće odmah izvući, pošto je to u njegovom vlastitom interesu? Ali činiti dobra djela na drugima i za druge, na to gledate kao na grijeh (ili ‘to smatrate grijehom’)!’

Na taj način sam im Ja želio dokazati da milosrdna (charitable) i dobra djela ne obeščašćuju praznik ili Dan Gospodnji/šabat, već ga posvećuju prije od mnogih beskorisnih obreda i ceremonija vršenih bez razmišljanja.

Ukoliko se to ticalo Židovskog naroda, bilo je mnoštvo zloupotrebe. Iako su imali Mojsijeve zakone i proroke, oni nisu znali kako ih protumačiti duhovno. Farizeji i zakonoznanci su ih ohrabrivali da se drže literarnog smisla, pošto je njima bilo važno imati zakone protumačene na takav način da biti Židov u bukvalnom smislu nije zahtijevalo previše muke.

Prema tome, Ja sam došao na svijet u ovom određenom narodu koji je već duže vrijeme posjedovao religiju koja je bila najprikladnija da posluži kao temelj Mojeg učenja. Stari zakoni nisu trebali biti ukinuti, već vraćeni Židovskom narodu očišćeni. Oni su trebali biti rastumačeni duhovno čime bi spasili (ili ‘i na taj način spasiti’) ljudsko dostojanstvo koje je bilo na točci da bude sasvim izgubljeno u svim ceremonijalnim obredima hrama i egoističnim svjetovnim požudama.

Za vrijeme tri godine Mojeg poslanstva/služenja Ja sam nastavljao slijediti ovu svrhu. Tražio sam mogućnosti ili sam dozvoljavao da se zgode događaji koji su dali povoda borbi protiv Židovskih lažnih ideja i predrasuda. Tako, također štovanje Dana Gospodnjeg/šabata je bio subjekt kojeg Ja, kao začetnik/izvornik Moje Božanske i jedine istinske religije, nisam mogao ignorirati. Da bi eliminirao te predrasude, Ja sam započeo djelovati u kući farizejskog prvaka/poglavara da bi započeo diskusiju o ovom subjektu. Pošto su Farizeji uvijek željeli biti prvi, tvrdeći kako sve znaju i razumiju bolje, oni su također bili prvi koji su trebali biti očišćeni od njihovih lažnih ideja ako bi se ljudi ikad htjeli podučavati istini. Iz tog razloga sam Ja izveo ovo izlječenje pred njima davši im odgovor koji ih je ušutkao, kako svjedoče stihovi 5 i 6.

Hramski prvaci su imali prilično drugačije ideje o djelima milosrđa, tako da sam se Ja često osjećao obaveznim objasniti im detaljnije, kroz primjere i poredbe, tekstove o ljubavi prema bližnjemu; jer oni su bili mišljenja da su dobra djela bila samo zbog hrama i njihova vlastitog lica. Sve drugo što je bilo učinjeno za druge ljude se kod njih nije računalo.

Već u tim vremenima je štovanje dana odmora svakoga tjedna bilo krivo protumačeno, a isto važi i za današnje vrijeme, pošto ni ovih dana nije svetkovan na pravi način; drugim riječima, nije posvećen duhovnoj naobrazbi. Prema tome, Ja ću sada, nakon izlječenja na dan šabata, također raspravljati štovanje/svetkovanje ovog dana i ukazati vam da ste vi, također, i dalje jako daleko od veličanja/slavljenja ovog dana na način kako je to Mojsije mislio i kako sam Ja osobno htio da se shvati.

U svijetu, kao što je bilo nekad a i dalje je slučaj danas, uvijek postoje ljudi koji daju naređenja i ljudi koji slušaju. Oni na vlasti su uvijek imali svoje vlastite interese na srcu i često su zloupotrijebili/izrabljivali svoje podređene i njihov rad, dozvoljavajući im malo odmora i također malo vremena da, bar jednom tjedno, ostave po strani vremeno (temporal) te ili slušaju riječi duhovnog značenja ili razmišljaju o uzvišenim stvarima, poput istinskog razloga za njihovo vlastito postojanje i što oni u stvari kao ljudi jesu, ili bi trebali postati kao bića obdarena sa Božanskim duhom. To je bio razlog zašto je Mojsije u svojim zakonima napomenuo, kao Bogom određeno, ono što moćni ne bi dali dobrovoljno. U metaforički predstavljenoj priči o stvaranju, on je dopustio Gospodinu i Stvoritelju Osobno, da nakon šest dana rada ustanovi sedmi dan kao dan odmora.

To uređenje, koje je bilo nužno poradi čovjekova moralna dostojanstva, je također bilo usvojeno od strane ostalih naroda i sada praktički postoji svugdje. Čak i ako je sada tjedan drugačije uređen nego je znao biti u one dane, ipak još postoji jedan dan u tjednu određen za uzimanje odmora od fizičkih napora, za kontemplaciju i refleksiju o čovjekovoj duhovnoj misiji.

Gdje su Židovi preuveličavali tako što su pretjerivali u stvarima kroz literarno shvaćanje njihovih zakona, Kršćanski narodi su već jedno duže vrijeme otišli u drugu krajnost. Dok je kod prijašnjih (= Židova) striktni/strog zakon zahtjevao posvećivanje/štovanje cijelog dana, Kršćani su zadovoljni sa posjetom crkvi u određeno vrijeme; ostatak dana se provodi u zabavama, gozbama i prežderavanju. Generalno, nedjeljama i praznicima se počini više zla nego za vrijeme tjedna, gdje zbog posla i ograničenih sredstava potrebno vrijeme i mogućnosti (za tako nešto) nedostaju.

Kršćanski svećenici su slijedili izvornu praksu Farizeja. Oni su uzimali u obzir samo njihovu vlastitu reputaciju i autoritet. Farizeji su ispred svega ostaloga postavili hram, a Kršćanski svećenici, njihovu crkvu. Kod prijašnjih se štovanje praznika protezalo na 24 sata – šabat se morao štovati također i izvan hrama – dok je kod Kršćana, to bilo ograničeno na nekoliko sati u crkvi. Većina ljudi vjeruje kako su izvršili njihovu dužnost prema Meni kada su proveli nekoliko sati u crkvi, sjedeći, stojeći ili sanjareći, brbljajući besmislene molitve ili ako udobno uspavani susretnu svećenikovu propovijed sa prirodnom tišinom. Vidjeti crkvu ispunjenu sa ljudskim tjelesima prirodno laska svećenikovoj ambiciji; ali pojedinačne duše su ili prilično ravnodušne ili okupirane sa nečim sasvim drugim od onog što crkva ili religija koju sam Ja utemeljio zahtjeva.

Tako se zloupotreba nastavlja širiti i već se u ljudi primjećuje sklonost da ovaj dan odmora više ne prihvate pošto se savjest onih koji moraju slušati može umiriti/zadovoljiti sa novcem a ono malo što još vjeruju je osporeno (= se pobilo) bez da im se umjesto toga ponudi nešto bolje.

Raspad/propadanje napreduje korak po korak. Oni na vlasti vjeruju da je njihov vlastiti interes sada dobrovoljno podržavan od strane radničke klase koja također radi iz sebičnih razloga. Međutim, oni su tako jako u krivu! Oni će vidjeti gdje vodi oduzimanje siromašnijim ljudima tih nekoliko duhovnih elemenata, (duhovnih elemenata) koji više nisu poznati ni moćnima, (jer) povećavajući njihove zarade oni također povećavaju njihove poroke. Oni sa prezirom gledaju na sve što se tiče Mene i Mojeg učenja, i njihov primjer u potpunosti slijede njihovi podređeni. Tako, naposljetku, materijalno nadvladava duhovno sve dok Ja neću urediti stvari na takav način da će moćni morati ubrati plodove svoga egoizma, što će se okrenuti poprilično drugačije od onog što su očekivali.

Nedjelja i praznik bi trebao biti određena prepreka; on bi trebao biti dan u kojem moćni trebaju dati svojim podređenima priznanje njihova rada. A za potonje, to bi trebao biti dan u kojem bi se trebali podsjetiti da jedan dan za kontemplaciju o duhovnom odredištu nije puno za dati. To bi trebao biti dan kada posao mora pauzirati.

Na ovaj dan, priroda govori svim srcima svojim nikad promijenjenim jezikom: ‘Sa svim vašim poslovima nemojte zaboraviti Stvoritelja Koji je stvorio toliko puno čudesnih i veličanstvenih stvari na ovoj Zemlji, da bi vas nastavio podsjećati da niste određeni samo za ovaj svijet, da vaš rad ne bi uvijek trebao biti materijalne prirode, već također duhovne. Prepoznajte Njega Koji vodi vas slabu djecu sa toliko puno ljubavi i strpljenja, Koji vas je postavio među svim ovim sjajem, i Koji vam, bar jednom tjedno, želi pomoći da zaboravite vaš težak rad!’

Ja Osobno kao Stvoritelj sam, prema Mojsijevom Stvaranju, zasnovao ovaj dan odmora sedmog dana. To je bila, što i jeste, korespondencija sa Mojim usađivanjem duha u do tada beživotnu ljusku/trup sedmoga dana nakon što sam (šest dana) bio okupiran sa materijom. I ovaj dan, u kojem sam uzdignuo materiju do nečeg duhovnog, je bio dan slavlja ili posvećenja. Prema tome, i čovjek ga također treba poštovati nakon što je – poput Mene – radio i bio aktivan šest dana.

Na sedmi dan, čovjek treba kontemplirati svoj rad da bi percipirao u njemu duhovnu ideju koja ga je vodila da ostvari takav rad. Taj dan treba postati dan slavlja u duhovnom smislu, kada će on prepoznati da njegov rad za vrijeme tjedna i njegovo  vlastito postojanje nemaju materijalnu već duhovnu bazu koje bi se on na ovaj dan trebao prisjetiti više nego drugih dana. Na ovaj dan, gdje ga nikakva obaveza, nikakvi radni sati ne forsiraju u materijalnu izmjenu dobara, se on treba sjetiti Mojeg stvaranja, Mojeg učenja, Moje ljubavi i Moje žrtve za njega pojedinačno baš kao i za čovječanstvo.

Prema tome, ovaj dan za njega treba postati dan posvećenja, jer onda, oslobađajući sebe od materijalnog, on može prići bliže duhovnom, uzvišenom cilju, kojeg su i on i cijelo stvaranje određeni ostvariti.

Stoga svatko treba slaviti Nedjelju kao dan sjećanja na Moju ljubav i sve ono što sam učinio za njega. Onda će ovaj dan ostaviti iza sebe za sve radne dane nježni, religijski osjećaj kroz kojeg je također materijalni rad posvećen. Tako čovjek može udariti pečat svoje vlastite božanstvenosti na sve što čini i postiže.

To je način na koji Nedjelja i dan odmora treba biti shvaćena i svetkovana s vaše strane. Vi se uvijek trebate sjećati da je jednom bio jedan takav dan za Mene i da će svatko iskustiti takav praznik kada će, slobodan od svoje materijalne ljuske, on pristići u drugi, vječni svijet kao produhovljena duša, donoseći sa sobom kao sjećanje uvjerenje da je utisnuo na sve svoje materijalne aktivnosti pečat svoje vlastite božanstvenosti.

Poradi ovoga vi, također, trebate poštivati ovaj dan odmora u uzvišenijem duhovnom smislu. Primijetite kako duhovno isijava kroz tvrdu koru slova. To je ono što čini istinsku sreću. Produhovite sve, vaše okruženje, vas same, vaša djela i vaše riječi.

Ne samo sedmi dan, već svaki dan u kojem napravite duhovni napredak će onda biti Nedjelja i praznik za vas – dan poput sunca po kojem je ovaj dan i (bio) nazvan s vaše strane (= ovo je igra riječi pošto se na njemačkom i na engleskom jeziku Nedjelja naziva ‘dan-sunca’ ili ‘sunčan-dan’… od ‘Sonne’ = sunce i ‘Tag’ = dan na njemačkom, ili pak od ‘Sun’ = sunce i ‘day’ = dan na engleskom) – i on će izliti svjetlo, toplinu i život na vas i sve oko vas. Svaki dan će postati dan slavlja ili užitka kada vi – dostojni vašeg Stvoritelja i s jasnim znanjem o vašem cilju – napredujete iz etape/stadija u etapu/stadij, sve dok ne postignete vječni, neprekidni praznik, sveti dan vječnog blaženstva u onim predjelima gdje je svaki dan, dan posvećenja i mira pripremljen od strane brižnog/osjećajnog Oca za Njegovu djecu od nepamćenih vremena.          Amen