38

Dvanaesta subota nakon Trojstva

Poredba o dobrom Samarijancu

Luka 10:25-37: I gle, neki učitelj Zakona usta i, da Ga iskuša, upita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” A On mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Odgovori Mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” Reče mu na to Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.” Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: “A tko je moj  bližnji?” Isus prihvati i reče: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, i kad ga je vidio prođe drugom stranom. A tako i levit: prolazeći onuda, priđe i pogleda ga, pa prođe drugom stranom. Ali neki Samarijanac, kako je putovao, dođe do njega, i kad ga je vidio, sažali se pa mu pristupi  i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'” “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako!”

(10. travanj 1872.)

Ovi stihovi vam kazivaju poredbu o Dobrom Samarijancu. Ovom jako očiglednom ilustracijom sam želio odgovoriti na pitanje Farizeja: ‘Tko je moj bližnji?’; ukazujući mu tko je bio njegov bližnji i kako druga zapovijed ljubavi: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!’ treba biti protumačena u duhovnom smislu.

Ljudi su uvijek pravili značajnu razliku između ljubavi prema drugom čovjeku, bratske ljubavi i ljubavi prema bližnjemu, koje se sve sjedinjuju u jednu ljubav.

U tim vremenima, kada sam Ja dao ovu poredbu, zahvaljujući razlikama u kasti i poziciji isto kao i društvenom mišljenju, ljudi su i dalje bili jako daleko od onog što sam Ja želio da razumiju u Mojoj zapovijedi: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!’ Ova činjenica postaje očigledna u Farizejevom pitanju u svezi toga tko je zapravo bio njegov bližnji. Prema tome, Ja sam morao primjerom ukazati tko je svakome bližnji. Tako više nema nikakve sumnje u svezi koncepta ‘bližnji’ i prakticiranja ljubavi prema bližnjem, jer samo od dobronamjernosti ili dobrih želja se niti bližnji niti čovječanstvo niti, od svih ponajmanje, Ja mogu okoristiti na bilo koji način.

Iako se o ovoj drugoj zapovijedi ljubavi zapisalo i reklo jako puno stvari, samo nekolicina ljudi je razumjela ljubav prema svojem bližnjemu ili tko je zaista njihov bližnji.

Generalno oni izvlače zaključak: ‘Svo čovječanstvo je moj bližnji i zakon da ja trebam voljeti bližnjega svoga kao sebe samoga, također određuje količinu ljubavi.’

Sasvim točno, kažem Ja, ali važno pitanje je: Na koji način je svo čovječanstvo ili svatko moj bližnji i što znači voljeti samoga sebe – ali obratite pažnju – do prave mjere (ili ‘u ispravnoj mjeri’)?

U ova dva koncepta leži ključ od Moga kraljevstva i prema tome, od svih zamislivih zapovijedi, Ja sam učinio ovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, drugom glavnom zapovjedi – i to ne samo za vašu Zemlju, već za sve svjetove, čak i za veliko duhovno kraljevstvo.

To je, iznad svega, zapovijed ljubavi, pošto bez ljubavi nema topline, bez topline nema života, bez života nema stvaranja. Ljubav je prva pokretačka sila što stimulira (spurs = kao što se konj udarcem mamuze stimulira na brži trk) na aktivnost, a aktivnost sukladno tome stvara toplinu. Toplina – izražaj gibanja, vibracija – se manifestira kao život, a život je ‘dolazak u postojanje’ (coming into being), ‘postojanje’ (existing) i ‘prolaženje’ (passing) kao vidljivi znak života ili stvaranja u njegovoj cjelini.

Ljubav uzdiže sva bića koja ju osjećaju i prakticiraju prema drugima. Bez ljubavi ne bi postojalo nikakvo duhovno jard-mjerilo za akcije; Ja ne bi postojao bez ljubavi niti bi postojala ijedna stvorena stvar koja bi mogla steći trajnost/permanentnost.

Baš kao što je ljubav u Meni stvorila Moje duhove, sva živa bića, čak i materiju i sve to obuhvaća (ili ‘privija k sebi’) sa istom žestinom, hrani, podupire i vodi do najvišeg duhovnog cilja, kvintesencije/suštine najuzvišenije ljubavi –  na taj način čovjek također treba prigrliti svijet u kojem mora živjeti sa istom ljubavlju. Sve stvoreno, – proizvedeno iz ljubavi i kroz Moju Božansku ljubav – treba biti stalan dokaz da sam Ja voljeni Otac jedino kada Moja stvorena bića, Moji bližnji, vrše njihovu dužnost, njihovu misiju, kako je namjeravano s Moje strane i kako Ja želim da bude izvršavana, naime, svojom vlastitom slobodnom voljom i ne pod prisilom. Slobodna volja uzdiže stvoreno biće, suprotno onom biću koje je vođeno instinktom i prisiljeno djelovati na određeni način.

Ova ljubav koja obuhvaća sve treba biti standard za ljubav koja treba boraviti u srcu svakog čovjeka i kao trajni memorijal uzvišenih početaka treba također vladati svim mislima, riječima i djelima. Ova ljubav, kao što to čini Moja, ne treba znati ni jednu drugu svrhu osim djelovanja za dobrobit svojih drugova i drugih ljudskih bića. Prirodno, čovjek ne može udovoljiti svim željama svoga bližnjega, već mora odbiti neke ako bi njihovo ispunjenje bilo više na štetu nego na korist.

Pogledajte Mene! Ja volim svih vas ljubavlju koju vi niti možete razumjeti niti uzvratiti, ali Ja ipak ne kažem ‘Da’ vašim brojnim zahtjevima, – češće ‘Ne’. Zašto? Jer vi često zahtijevate stvari (ili ‘žudite za stvarima’) koje bi vam bile na štetu. Čak i ako vam ovo odbijanje donosi patnju i borbe, nesreću ili gubitak voljenih, ono je i dalje rezultat ljubavi, ljubavi vašeg nebeskog Oca, Koji je sve stvorio za vas, patio puno poradi vas, i na nezahvalnost, porugu i poricanje/odbacivanje nastavlja uzvraćati sa blagoslovima.

Ovo vam ukazuje kako ljubav mora biti shvaćena ako će voditi do dobra umjesto do zla. Ovako ljubav prema bližnjem treba biti shvaćena. Kao što ljudski otac ne ispunjava svojoj nezreloj djeci sve što oni žude u njihovom nedostatku pravilne prosudbe, već uvijek ima na pameti uzvišenu svrhu obrazovanja, isto tako bi vi trebali činiti dobro vašem bližnjem jedino ako ste uvjereni da, koliko ste vi sposobni prosuditi (as far as you can judge = u skladu sa vašom sposobnošću prosudbe), to ne bi promoviralo određeni porok ili hrabrilo lijenost u vašem bližnjem umjesto marljivosti.

Ovo je vrsta ljubavi sa kojom Ja vladam svijetom iz Moje mudrosti. Na taj način vi, također, trebate ograničiti i kontrolirati sa vašom intelektualnom silom vaš poriv za pomaganjem, tako da vaše najplemenitije namjere ne bi imale suprotan efekt.

Druga pojedinost koju treba uzeti u obzir je: ‘Vi trebate ljubiti bližnjega svoga kao sebe samoga!’

Ovo, također, može biti interpretirano na onoliko načina koliko ima duhovnih stanja/stadija (stages) u ljudskoj prirodi, počevši sa samo-odricanjem sve do ekstremnog egoizma. I ovdje se pojavljuje pitanje: ‘Kada je moja samo-ljubav opravdana, korisna meni i drugima?’

Tek kada se na ovo pitanje odgovori, postaje jasno koja ljubav treba biti prakticirana i kako. Vi možete vidjeti da, striktno govoreći, riječi ‘ljubav’ i ‘sebe samoga’ (yourself) imaju sasvim drugačije značenje nego ako se na njih gleda samo površno.

Značenje samo-ljubavi vam najprije mora biti potpuno jasno; vi morate znati što bi trebali voljeti u sebi i kako. Jedino onda vi možete prenijeti/predati vašu ljubav drugima ili biti u stanju prosuditi sa kakvom ljubavlju trebate tretirati druge.

Instinkt samo-očuvanja/održanja, produžavanja vlastitog života i aranžiranja istog što je ugodnije moguće, jer bio usađen u svako ljudsko biće. Ovaj nužni instinkt za očuvanjem izvanjskog trupa ili zaštitnog omotača za duhovnog čovjeka je morao biti usađen duboko u čovjeka, tako da on ne bi, kad god bi bio u nevolji za vrijeme kursa svog života, pokušao ugušiti ovaj instinkt i odbaciti svoje tijelo prije nego je unutrašnji čovjek sazrio.

Ovaj instinkt samo-očuvanja je tako/toliko moćan i nužan da jedino ljudi koji podcijenjuju/zanemaruju sve duhovno, koji nemaju vjere ni religije u istinskom smislu te riječi ili su bili oslabljeni kroz lažnu filozofiju života ili duhovne poremećaje u njihovom životnom-organizmu, mogu doći do stanja gdje bi uništili njihovu duboko-ukorijenjenu ljubav za životom i skončali njihovo postojanje ranije nego je određeno u planu Mojih Božanskih, univerzalno važećih zakona.

Duše takvih samoubojica će imati puno težu cestu ka savršenstvu u onostranom pošto nisu bile zrele/usavršene kada su napustile ovaj svijet i ušle u onostrani svijet.

Drugi tip samo-ljubavi je viši. To je instinkt za očuvanjem i usavršavanjem duhovnog. Čovjek pokušava/teži prilagoditi svoje duhovno ja što je više moguće Onome Koji je usadio iskru Božanske svjesnosti u njega, uzdižući ga na taj način visoko iznad materije i postavljajući ga na granicu između dva svijeta, tako da sa svojim fizičkim tijelom on pripada materiji a sa svojim duhom duhovnom svijetu.

Nedostatak ili preobilje samo-ljubavi može biti prisutno u materijalnoj baš kao i u duhovnoj čovjekovoj prirodi.

Nedostatak materijalne samo-ljubavi sebe izražava kada je osoba umorna od života. Onda fizički instinkt samo-očuvanja slabi do takve mjere da takva osoba često uništava svoje fizičko tijelo kada joj njezin zemaljski život predstavlja/donosi neke manje poteškoće. Ovo stanje je često izazvano krivim odgojem, kroz ne-vjeru u Boga ili život duše nakon smrti, ili kroz neku mentalnu smetnju.

Drugi ekstrem je preobilje samo-ljubavi. Smatrajući svoje fizičko blagostanje kao najvažniji faktor u životu, čovjek uživa jedino u (= odaje se samo) najnižem egoizmu. On koristi sva raspoloživa sredstva da bi ostvario svoju svrhu. Za njega ništa ne postoji osim njegovog vlastitog ega i, negirajući ikakvu vezu bratske ljubavi, on je uvijek jedino svoj vlastiti bližnji. Takvi ljudi su na najnižem duhovnom nivou, jer oni izbjegavaju sve bitke i žrtve. Oni za sebe traže jedino užitke, i koriste sva sredstva – bez obzira da li su ona dozvoljena ili zabranjena, zakonita ili nezakonita, Božanska ili sotonska – da bi ostvarili svoj cilj. Takva samo-ljubav u potpunosti isključuje svu ljubav prema bližnjemu.

Samo-ljubav također može biti ako osoba teži obrazovati i usavršiti svoga unutarnjeg čovjeka jedino poradi svoje vlastite koristi, tako da mu čak njegovo tijelo postane teret i on bi ga se želio riješiti što je prije moguće.

Ovdje imate dva ekstrema: Nedostatak i preobilje samo-ljubavi, u materijalnoj isto kao i u duhovnoj čovjekovoj prirodi. Ako se, međutim, kormilari srednjim kursom gdje čovjeku nije dozvoljeno prići preblizu ni jednom od ovih ekstrema, pitanje se postavlja kako to utječe na ljubav prema bližnjemu koja bi trebala biti rukovođena/usmjeravana od strane samo-ljubavi.

Ovdje, također, važi isto što sam objasnio na početku; umjerena ljubav, vođena razumom, koja ima na pameti stvarno čovjekovo odredište i cilj njegovog zemaljskog života, će kormilariti samo-ljubav takvim kursom da tijelo ne pati, ili čak postane retardirano (ili ‘zaostane’) u razvoju pod utjecajem duha ili (da) duh (ne postane retardiran = usporen u razvoju) pod utjecajem tijela. Čovjek uvijek treba imati na pameti da mu je njegovo tijelo bilo povjereno, i da baš kao što će jednom morati odgovarati za svoju dušu, on će također biti zapitan: ‘Da li si uvijek koristio svoje tijelo za ono zašto je bilo stvoreno ili si ga zloupotrijebio?’ Tako čovjek neće biti odgovoran samo za svoj duh i povjerene mu talente, već istovremeno također i za svoj materijalni život.

I duh i tijelo trebaju biti korišteni, educirani i kontrolirani na takav način da sam Ja, Davatelj, razmatran (= da se Mene, Davatelja, uzima u obzir) u svakoj akciji, označavajući ju tako sa pečatom Božanstvenosti. Ovaj način razmišljanja, djelovanja i rada treba također biti standard za način na koji prakticirate ljubav prema vašem bližnjemu. Ova ljubav će dodijeliti bližnjemu sve što je dobro ukoliko je to u skladu sa Mojim vlastitim moralnim principima.

Čovjek najprije mora prepoznati u sebi što je sposoban (u)činiti sa ciljem da bi bio sposoban prosuditi mogućnost drugih. On mora naučiti razlikovati u sebi što je dobro i loše. On mora naučiti što je od dobrobiti ili uništavajuće za duh a što za tijelo, prije nego pruži/udijeli drugima iz slijepe ljubavi ono što ih samo može uništiti umjesto da im pomogne ostvariti najviši cilj.

Prema tome, najprije regulirajte vašu samo-ljubav! Ako ju održavate u pravilnoj mjeri, vaša samo-ljubav će vas najbolje dovesti do ljubavi prema vašem bližnjemu. Jedino gdje jasne ideje vladaju mogu rezultirati potpuno valjane akcije; inače vi ćete pipkati/tapkati u mraku i krivo ćete shvatiti ili zloupotrijebiti vašu ljubav na štetu drugih. Svugdje u svijetu ekstremi su štetni i ne vode ničemu, bilo u ljubavi bilo u mržnji, u davanju ili odbijanju, u govorenju ili u šutnji.

Prema tome, što god činite, imajte na umu vašu uzvišenu destinaciju i ne zaboravite da ste ljudi a ne bogovi i da previše baš kao i premalo ljubavi prema sebi može isto tako voditi do loših rezultata isto kao što bi visoki ili preniski koncepti o ljubavi prema bližnjemu bili štetni za čovjekove prijatelje radije nego blagotvorni.

Najprije prepoznajte vaše vlastite slabosti sa ciljem da budete tolerantni prema drugima. Testirajte da li bi udovoljenje zahtjevu imalo dobar ili loš efekt na vas osobno, i onda sukladno tome dijelite vaše milostinje, vaše žrtve za vaše bližnje. Nigdje drugdje se toliko štete ne može učiniti koliko kada se koncept ljubavi prema bližnjemu uzme/shvati doslovno.

Gledajte, Ja sam vaš bližnji i Ja činim sve da vas učinim Svojim bližnjima, Mojom braćom i sestrama, čak Mojom djecom. Međutim, usprkos svoj Mojoj ljubavi i mudrosti, Ja nisam spreman dati ljudima sve što traže od Mene u njihovoj nezrelosti, pošto Ja, kao duh, kao Najuzvišeniji Duh, najbolje znam što je dobro za Moju djecu, Moju duhovnu braću i sestre jer Ja ih želim educirati a ne iskvariti/izopačiti.

Prema tome, naučite od Mene kako Ja održavam Moje cijelo stvaranje, vodim sve njegove dijelove zajedno ka velikom cilju iskupljenja od materije. Onda ćete zasigurno pronaći pravi način između davanja i uzimanja, udovoljavanja i odbijanja. Onda će druga velika zapovijed ljubavi pronaći svoj pravilan duhovni izražaj ne samo u riječi već također u djelu, ako vi činite vašem bližnjem ono što bi vi – da ste se našli u istoj situaciji kao vaš bližnji – kao duhovna bića smatrali najboljim sa vas same.

Poštujući duhovno uvijek više od bilo čega drugog, vi morate tražiti u tome početnu točku svih vaših akcija da vas one, pošto su u skladu sa Mojim velikim kreativnim mislima, mogu oplemeniti i uzdignuti tako da, više i više prosvjetljeni, vi možete prepoznati Mene, vašeg naj-dražeg/voljenijeg Oca, kao ono što Ja želim biti svima, naime, vaš duhovni Vodič, Vođa i Otac. Amen.