50
Utjecaj duhova za vrijeme stvaranja ljudskih bića
1. Što se tiče čovjekova bića, njegove duše i duha, tu vam je rečeno toliko da takoreći znate već skoro većinu u svezi sa cjelim čovjekovim bićem; isto tako vam je i rasplodnja već predstavljena na najrazličitije načine. Pored toga preostaje još samo približiti vam utjecaj duhova na stvaranje čovjeka.
2. Što se tiče materijalnog stvaranja postoji jako mala ili nikakva razlika između rasplodnje/stvaranja/rađanja (procreation) ljudskog bića i životinje; razlika postoji više u unutrašnjosti/unutarnjem.
3. Naravno da duša mora biti (= postojati) kompletna već prije stvaranja/oplodnje, što znači, ona mora ujedinjavati sve gradivne specifične sastavnice. To znači da mora ujediniti sve takve suštinske specifične sastavnice koje su raspršene kroz cijeli svemir, a one joj moraju biti dostavljene (ili ‘ona se sa njima mora opskrbiti’) sa svih strana.
4. Takav jedan kompletni/potpuni konglomerat gradivnih/suštinskih sastavnica tada je već duša; jedino što su te sastavnice u njoj međusobno kaotično izmješane da se svakako može reći: duša je prije oplodnje jedan splet, takozvani gordijski čvor, koji mora prvo biti otpleten kako bi došao do forme/kako bi dobio formu. Taj rasplet započinje sa rasplodnim činom, jer tamo se taj duševni čvor postavlja u majčinu utrobu i omotava/ovija.
5. Unutar tog omotača (ili ‘te ovojnice’) se inteligencije koje korespondiraju jedna sa drugom započinju približavati i međusobno hvatati/zahvaćati (hold onto one another). Duhovi im osiguravaju svjetlo u njihovom omotaču/ovojnici tako da mogu izvršiti ovaj zadatak. Suštinske specifične inteligencije prepoznaju jedna drugu na ovom svjetlu, razvrstavaju se, obuhvaćaju i sjedinjuju. Sve ovo se događa na prisilan zahtjev volje tih duhova, kojima je povjereno nadgledavanje. Ti duhovi su ono što bi vi nazvali ‘duhovi zašitnici’. Anđeli i viši anđeli će također vršiti svoj utjecaj. Svako ljudsko biće ima bar tri duha čuvara, dva anđela i jednog visokog anđela; a iznad njih stoji (ili ‘promatra’) Sedmi, Kojeg dobro znate/poznajete.
6. Od trenutka stvaranja, ti se duhovi čuvari i anđeli postavljaju/organiziraju oko nove duše, te se neprestano brinu (za to) da se njezin razvoj odvija u skladu sa redom.
7. Jednom kada je duša, u svojem omotaču, postignula ljudsku formu, majčina utroba će je opskrbiti (ili ‘će joj osigurati’) sa korespodentnim specifičnim sastavnicama. Duša koristi/upošljava ove specifične sastavnice da bi što čvršće povezala svoje inteligentne sastavnice.
8. Kada je to postignuto, druge specifične sastavnice uplivavaju/utječu iz majčine utrobe na mjesto novog utjelovljenja, i upošljavaju se u formiranju živaca. Živci na određeni način predstavljaju konopce i užeta koji od strane duše mogu lako biti uhvaćeni i potegnuti, kako bi time tijelu baš uz pomoć tih konopaca i užeta mogla dati pokret .
9. Čim su ovi zadaci bili obavljeni, i u strukturi i u povezanosti, nove specifične sastavnice uplivavaju/utječu. Te nove specifične sastavnice su postavljene u red za formiranje unutrašnjosti/utrobe (viscera). Kad je temeljni dio utrobe predstavljen u prvim organskim osnovama, one se onda povezuju sa živcima.
10. Sa dodavanjem drugih specifičnih sastavnica će se kompletirati/završiti cijela formacija unutrašnjosti/utrobe. Većina živaca se povezuju u glavi, uglavnom na stražnjem dijelu glave, gdje duša također ima svoju glavu, tako da istovremeno sa formiranjem utrobe započinje i formiranje glave, koja je korespondentna slika (= ogledalo) duše, jer se kroz određeno glavno zračenje sva inteligencija duše koncentrira u glavi. A pošto se inteligencija u najpotpunijoj formi ogledava u očima, ona se tamo može najbolje prepoznati. Sve emanacije/zračenja pojedinačnih duševnih inteligencija duše uplivavaju/utječu u oči, i time formiraju svoju prirodnu moć gledanja/vida (‘oči, kao ogledalo duše’). A kroz silu vida oči mogu u sebi formirati (iz)vanjski svijet.
11. Kada je duša kompletirala ovaj razvoj uz pomoć/asistenciju duhova, ona se opskrbljuje sa novim specifičnim sastavnicama, koje će biti angažirane u formiranju mesa, hrskavice, mišića, tetiva/žila, vena i kostiju. One stvari koje pripadaju jedne drugima se same zahvaćaju. Kada duhovi ne označe/pokažu specifičnim sastavnicama inteligencije pravilan put kroz svoje mudro vođstvo/rukovođenje, smjer a također i forma (ljudskog tijela) može biti kriva/loša/naopaka. Kada je žena koja nosi dijete sa svojim mislima i osjećajima u paklu, gdje je Moji dobri duhovi i anđeli ne mogu pratiti, posljedica je obično pobačaj. Prema tome, od svake žene bi trebalo najhitnije zatražiti da se u periodu trudnoće ponaša što je moguće bolje/plemenitije (virtuously).
51
Razvoj ljudskog fetusa
1. Kada je duša razvila hrskavicu, mišiće, kosti i žile, ona usmjerava svoja nastojanja (= svoju brigu; u smislu, ‘o tome se stara’) ka vanjskim udovima tako što ih kompletira pravilnom aplikacijom sastavnica koje im pripadaju.
2. Kada je to jednom postignuto, duša se povlači u utrobu i započinje stavljati u pogon/pokret mišiće srca, kroz koji pokret su, prvo, vlastitim, vodenastim sokovima organi otvoreni i na određeni način probijeni.
3. Kada se taj ‘proboj’ dogodio duša stavlja slezenu u pogon. To uzrokuje da slezena odmah započinje proizvoditi krv, koja se sprovodi u srčane klijetke odakle se odvodi u organe.
4. Jednom kada je krv završila svoj prvi krug, želudac je stavljen u pogon/aktivira se i započinje sa vrenjem hranjivih sokova koji su sadržani u njemu. Kroz taj proces se odvajaju plemenitije specifične sastavnice. Grublji, neprobavljivi sluzavi sokovi se izbacuju kroz prirodni otpadni kanal u amnijsku kesu (amniotic sac). I to na određeni način predstavlja nečistoću/ekskremente djeteta koje je već fizički živo u majci.
5. Kada je ovaj fetus proveo tri mjeseca u majčinoj utrobi živ, duša, čije se srce umirilo dosežući određenu čvrstinu, će primiti vječni duh, koji će biti postavljen u njezino srce sa sedmerostrukom omotom/ovitkom (ili ‘oklopom’) od strane anđela. Nitko ne bi trebao začeti ideju kako je to materijalni omot/ovitak (ili ‘kako se ovdje radi o materijalnom oklopu’); on je duhovan, koji je snažniji/čvršći i opstojniji od materijalnog, – što se iz puno stvari može uočiti i u svijetu, gdje je lakše probiti materijlnu sponu nego duhovnu.
6. Zamislite si jednog siromaha i jednog jako bogatog čovjeka! Postavite siromaha pred zid i kažite mu da ga treba probiti, – i on će uzeti metalnu polugu (za podizanje) i moćan čekić i time će savladati jaki zid. Ali ako dođe kod bogatog čovjeka tvrda srca, njegovo srce nećete savladati niti metalnom polugom (za podizanje), niti čekićem, a još manje molbama; jer srce ovoga je ovijeno duhovnim okovima, koje ne mogu probiti zemaljske sile. To jedino uspijeva Duh nad duhovima!
7. Jednom kada je duh bio postavljen u srce duše – to se u slučaju neke djece događa ranije, a kod neke pak kasnije, a kod mnogih ne sve do tri dana prije poroda – onda tijelo sazrijeva brzo, i rođenje će uskoro uslijediti.
8. U ovom periodu majka bi se trebala posebno suzdržavati draženja i požude, jer te požude i draženje najčešće potiču iz pakla, i kad god se majka u takvom uzbuđenom stanju ‘dira’, time se uzbuđuje/nadražuje kao nasuprotni u dušu postavljeni/usađeni duh i obilježava dušu putem korespondencije na podraženom mjestu. A taj biljeg duše se onda prenosi i na tijelo; to je porijeklo mladeža u djece.
9. Da ovakav biljeg zauzima samo ograničenu, malu površinu, a ne direktno cijelu dušu i posljedično tome cijelo tijelo, to uzrokuju duhovi, jer da to nije slučaj, tim nepažljivim diranjem bi moglo uslijediti kompletno obilježavanje (od strane) pakla i potpuno upropaštavanje duše iz čega bi proizašla smrt tijela, što bi baš i bio cilj pakla.
10. Zato bi se svako trebao paziti takvih ljudi koji na tijelu imaju puno upadljivih mladeža; jer, ne rijetko su u takvom biću budne paklene specifične sastavnice, – i kad su budne, tada je taj pojedinac, koji više takvih upadljivih biljega nosi na svome tijelu, ne-rijetko zao u ovoj ili onoj sferi. Takvi ljudi ili ništa ne vjeruju, ili su predani bludu ili kleveti, i na određeni način i ovdje može glasiti upozorenje: ‘Pazite se obilježenih!’ Jer, pakao bilježi sve što daje, kako mu to ne bi moglo biti oduzeto i kako ono što je njegovo nakon isteklog roka ponovo može biti prisvojeno.
11. Tamo gotovo da se događa isto kao i na svijetu. Nebeski ljudi isto daju od onoga što imaju svojoj braći i sestrama bez računa i pečata; jer, oni daju ne da ponovo uzmu, – i to bez spora.
12. Doduše svjetski ljudi isto daju, ali nikad bez računa i ovjere, kako bi nakon isteka određenog roka ponovo mogli uzeti; i u slučaju da im dužnici ne mogu uz-vratiti, dolazi do tužbe i spora, – i to je pakleno, jer pakao vječito tuži i parniči.
13. Pa ipak, to sa mladežima ne morate shvatiti baš točno tako; jer ako je tih mladeža samo malo i ako su sitni, tada imaju ili malo ili ni malo veze sa gornjom slikom. Kao što je gore već bilo prikazano, duhovi koji štite i koji vode izgradnju, sprečavaju pakao u njegovim zlim nastojanjima; pa iako jedno dijete prilikom borbe dobrih i loših duhova dobije par oznaka, to su tada samo znaci koji sami u sebi nemaju posljedica, jer su paklene specifičnice sastavnice iz njih uklonjene.
14. Dakako da bi se na ovom mjestu psiholog mogao zapitati pa reći:
15. ‘Kako može Gospodin, ako Ga ima, sa svim Svojim bezbrojnim mnoštvima anđeoskih duhova, koji su opremljeni svom silom i mudrošću, dopustiti, da odvratni pakao izvede takvo što na nevinom plodu u majčinoj utrobi? To je lišeno svake mudrosti i zvuči više kao nemoć!’
16. Na to Ja kažem: Svakom svoje! Pustite korov nek raste sa žitom do vremena žetve; onda će sve pakleno biti krajnje precizno odvojeno od nebeskog, nebesko će biti pripojeno nebu, a pakleno paklu. I zbog toga neće biti izgubljena niti jedna duša, imala ona na sebi i tisuće paklenih oznaka; jer one će joj biti oduzete i biti će vraćene paklu. Ali sve će zavisiti od toga što se duša putem poniznosti trudila osloboditi svoj duh. Oslobodi li ga, tada će i ona putem njega biti slobodna od svega; ali ako to nije slučaj, ona će sama ostati zarobljena sve dok se duh ne riješi svog sedmo(ro)strukog omotača postajući tada jedno sa dušom.
17. Kada je dijete rođeno, pluća su stavljena u pokret. Dijete sa svakim novim udahom započinje uzimati veliki broj specifičnih sastavnica, koje se trenutno koriste za formiranje živčanog duha i snaženje duše, što se tiče supstancijalnog aspekta njenog bića. Duša prima svoju unutarnju hranu specifičnih sastavnica i inteligencije kroz tjelesna čula, a sve je to uređeno od strane dobrih duhova ove sfere (= misli se na najniži nivo zraka).
18. Ovo objašnjenje vam jasno otkriva duhovnu sferu prvog predjela, kao i ono što ona sadržava i što se tamo događa, onoliko jasno koliko je to vama moguće otkriti.
19. Razumljivije ili potpuno (raz)otkrivanje nije moguće, pošto duhovno ne može biti oslikano u nužnoj jasnoći (ili ‘sa nužnom jasnoćom’) sa zemljanim riječima. No onaj koji ima mogućnost da uđe u duh u svezi ovoga što je ovdje bilo rečeno će uskoro biti u potpunosti uvjeren u istinu, i postići će dublje/duboko razumijevanje.
20. Time bismo bili gotovi sa ovim prvim predjelom, i nadalje ćemo se kratko zaputiti u unutrašnjost zemlje i time završiti ovo priopćenje.
52
Duša i duh u čovjeku
1. Što se tiče prirodne zemlje, to smo u prirodnom dijelu ove objave, koliko je to god bilo moguće, već obradili; ali da ova naizgled prirodna zemlja nije ništa manje nego prirodna ili materijalna (= u smislu, ‘ova naizgled prirodna zemlja je sve samo ne prirodna i materijalna’), putem daljnjeg otkrivanja ćemo spoznati još točnije, nego je to do sada bio slučaj.
2. Ali kako bi u ovoj stvari došli do temeljne spoznaje, moramo zaista fundamentalistički shvatiti što su u stvari duša i duh.
3. Ova razlika je doduše već bila prikazana, i za vrlo bistre umove to već rečeno bilo bi dovoljno da mogu razlučiti razliku između bića/suštine duha i duše; ali za vas, koji po predmetu unutarnjeg života još nemate ispravan način razmatranja, ova stvar mora još jasnije biti predstavljena, kako biste mogli doći do ispravne predstave.
4. Duša je receptivni organ za bezbrojne ideje Prvoga Izvora, iz Kojeg je proizašla kao dah. Duša je nositelj formi, proporcija, i postupaka (= načina rada). Sve te ideje, forme i postupci (= načini rada/djelovanja) su u njoj postavljeni/usađeni u najmanjim omotima/ovojima.
5. Pravilna mjera svih ovih (formi, proporcija i postupaka), sadržana u jednom biću, čini potpunu ljudsku dušu. Pošto se duša sastoji od mnoštva različitih dijelića inteligencije, ona je kao takva složeno/sastavljeno tijelo, te se prema tome može ponovno razložiti/rastaviti.
6. Da zrak ima sposobnost rastavljanja na velike, manje i najmanje djelove, to vam dokazuje obična pjena, koja se ne sastoji od ničeg drugog do samih zračnih mjehurića, koji su nastali pokretom jedne nešto viskoznije/ljepljivije tekućine. Kad mjehurići nestanu, u njima zatvoreni zrak postaje jedno sa cijelom masom; ali dok god mjehurići opstaju, u sebe zatvaraju dio zraka kojega od vanjskog zraka – kako vi kažete – hermetički odvajaju prozirnim zidom/opnom.
7. Cijeli svemir je ispunjen sa Božanskim idejama; čak se u jednoj monadi može sve pronaći – na najmanjoj skali, naravno. Tako je isto i cijeli svemir, cijela beskonačnost ispunjena idejama Božanstva, koje ispunjavajući cijelu beskonačnost, isto tako postoje i u jednoj monadi, ali naravno u manjem omjeru, isto kao što zrak u mjehuru u sebi sadrži iste dijelove koji se generalno nalaze u zraku. – To bi bila duša.
8. ‘Dobro, šta bi onda bio duh?’ pitat će psiholog. –
9. Iako je duh bezobličan (= nema formu), on je ipak ono biće/suština koje/a stvara forme, i tek kad su forme stvorene, može (se) baš u tim stvorenim formama manifestirati/djelovati i sam kao forma, što znači:
10. Svaka sila, ako se kao takva želi dokazati, mora sebi postaviti protu-silu; tek uz pomoć ovog stvorenog oslonca se sila može očitovati i manifestirati.
11. Prema tome, duh je kao svjetlo koje, u sebi, vječno nastavlja biti svjetlo. No on može ostati neprimjetan kao svjetlo sve dok nema objekata koje može osvjetljavati.
12. Svjetlo emanira/zrači neprestano i konzistentno/dosljedno, sunce je najbolji primjer za to. Svjetlo, kao što to na primjeru sunca vidite, iz njega neprestano ravnomjerno zrači; Ali bez jednog objekta oko ne može primjetiti njegovo postojanje. Noć bez mjesečine ima isto toliko svjetla koje izvire iz sunca kao i noć sa mjesecom. No u prvom slučaju svjetlo nema objekta u eteru, i to je razlog zašto ga nitko ne vidi, iako je ono prisutno. Kada, međutim, mjesec, kao tijelo, za vrijeme noći okupira to mjesto, sunčevo svjetlo je trenutno perceptibilno, pošto udara u sunce i osvjetljava ga.
13. Vi već možete prepoznati/uvidjeti duhovni efekt svjetla u prirodi. Na Zemlji, u zraku, i u na-oko materiji (= onome što izgleda kao materija), sve forme postojanja i razvitka/sazrijevanja leže zajedno bez ikakva pokreta. Ali čim se pojavi svjetlo, forme koje leže zajedno kao da su mrtve primaju život i (pre)uzimaju drug(ačij)e forme. Sada usporedite samo ljeto sa zimom, i duhovna aktivnost svjetla vam neće promaći!
14. Sada znate što je u stvari duh: on je svjetlo koje stvara samo sebe iz svoje vlastite topline od/iz vječnosti u vječnost, i poput topline je ljubav i poput svjetla mudrost a ljubav je kao toplina, a mudrost je kao svjetlo.
15. Čak kada ljudsko biće posjeduje koliko god savršenu dušu ali ima malo ili nimalo svjetla, ono će pokazivati malo ili nikakvu aktivnost u svojoj duši a također i u svojem tijelu. Međutim, uđe li svjetlo u dušu, ona postaje aktivna u skladu sa količinom svjetla u njoj.
16. Duša kretenastog ljudskog bića (= tupana) je isto tako potpuna kao i duša doktora ili filozofa. No tijelo ove duše je predebelo te duši dopušta/propušta malo ili nimalo svjetla. Svjetlosna iskra koja je postavljena u dušu ne može za-bljesnuti/blještati, pošto je previše stješnjena/stisnuta od (strane) čvrste mase tijela/mesa. Ali duša filozofa, propušta više svjetla, jer je kroz mnoge studije tjelesna materija postala lakša, i ne pritišće duhovnu vatru u jednoj točci.
17. To je razlog zašto se u prvom slučaju može pronaći malo ili nimalo aktivnosti. Ipak, u drugom slučaju će osoba, zbog previše/prevelike aktivnosti, pronaći malo ili nimalo mira.
18. Mi zasigurno ne možemo govoriti o mudrosti kada u duši sve postane svjetlo. Ovdje mi možemo govoriti samo o više ili manje svjetla. To vodi do zaključka kako je, bez duha ili svjetla, sve mrtvo, dok se na svjetlu sve može živo/živahno i aktivno razvijati i usavršavati.
19. Svjetlo u sebi nema formu, ali stvara forme, i kako ih stvara, tako kao forma djeluje u formi. Forme mogu biti razdvojene/razdijeljene ili povezane, a nove forme se mogu stvoriti u velikoj raznolikosti. Ali svjetlo se ne može razdijeliti; umjesto toga ono bez prekida prožima sve što je u stanju primiti svjetlo. A ono što nije u stanju primiti svjetlo u sebi ostaje mračno i mrtvo, – jer stanje duše lišeno svjetla je smrt.
20. Podrazumjeva se da mi ovdje govorimo o vječnom, jednoobraznom/jednolikom svjetlu, koje sâmo uvjetuje/određuje život; mi ne govorimo o svjetlu pucnja, groma ili bijesa, koje daje/omogućava sumnjivo osvjetljenje (i to) samo na nekoliko trenutaka. To svjetlo je poput paklenog svjetla. U paklu također postoje takvi bljeskovi, ali je svaki od njih popraćen deset puta većim (ili ‘desetorostrukim’) mrakom. Pošto mi sada u dovoljnoj mjeri znamo razliku između duše i duha, trebali bi sa lakoćom shvatiti da Zemlja, u njezinoj čvrstoći, pripada Sataninoj zarobljenoj duši, dok je njezin duh zatvoren i okovan u neuništive okove.
Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Zemlja & Mjesec – 50-52’ J.Lorber
