O ŽIVOTU U SAMOSTANU I PUSTINJACIMA. SVRHA KUŠNJI.

Farizeji: „Gospode i Učitelju. Sada smo čuli iz Tvojih Božanskih usta o poteškoćama u postizanju savršenstva unutrašnjeg života, a također i o beskrajnim njihovim prednostima. Poteškoće nas nisu obeshrabrile da radimo štogod nam Ti možeš propisati da napravimo. Čak ako se moramo fizički osakatiti pod najvećim bolom, tada smo u punoj iskrenosti spremni za to.“

[2] Ja sam rekao: „Oh, to bi bila najveća glupost, jer tkogod želi uistinu pobijediti neprijatelja, mora se postaviti na otvorenom polju ispred njega, i ne smije se sakrivati iza svih vrsta obrambenih radnji. Jer, kada neprijatelj bude vidio ukopavanje (zaklanjanje), on će zaista na izvjesno vrijeme odustati od otvorenog napada jer shvaća da sa ovom njegovom snagom nije izjednačen sa dobro branjenim protivnikom. Ali on opkoljava dobro branjenog protivnika, i onda će pozvati pojačanja sa svih strana. Poslije toga, kada se neprijatelj osjeti dovoljno osnažen, on napada još uvijek dobro branjenog protivnika i nadjačava ga bez poteškoće.

[3] Razmatram slučaj kada neprijatelj nije mogao učiniti ništa protiv dobro-branjenog protivnika dok god je on stajao iza svog zaklona. Ali protivnik, iz straha od jačeg neprijatelja, ne može zauvijek ostati iza svog čvrstog zaklona. On će ga jednom morati napustiti i izaći na otvoreno polje. Kako će se on onda provesti kada ga neprijatelj, koji potajno negdje čeka, napadne? Reći ću vam: tog trena će otvorena bitka za njega postati mnogo teža nego da je odmah isprva napao neprijatelja na otvorenom polju.

[4] Čovjek zaista može sebe potpuno povući iz svijeta kao pustinjaci Karmela i Siona, koji ne gledaju na žene, čija se oskudna hrana sastoji od korijenja i svih vrsta bobica, divljeg meda i mahuna rogača. Oni se također kastriraju u ime Božjeg Kraljevstva, jer na ovaj način ne mogu pasti u napast da zgriješe protiv Mojsijevog Zakona. Stoga oni nemaju nikakva vlasništva, nemaju rodbinu, nemaju žene ni djecu, čak ni muškost. Oni žive u divljim klisurama, tako da ne budu kušani ljepotom raskošnih područja Zemlje. Oni međusobno ne razgovaraju da spriječe da netko kaže nešto što bi moglo naljutiti njega ili njegove bližnje.

[5] Pod takvim budalastim životnim uvjetima, po kojima oni sebe odvajaju od stvarnosti i štite se od mogućnosti da sagriješe, oni se zasigurno drže Mojsijevih Zakona, ali na čiju dobrobit? Kažem vam; to ni najmanje ne pomaže ni njima, niti drugim ljudima. Jer Bog nije dao čovjeku različite snage, sposobnosti i talente da oni drijemaju kao pustinjaci u maloj kolibi ili pećini, nego da, prema Božjoj objavljenoj volji, budu aktivni, i stoga od koristi za sebe jednako kao i za svog bližnjeg.

[6] To je zbog čega Bog nije nikada rekao čovjeku: „Sakatite se i kastrirajte se, tako da vaše tijelo neće biti iskušavano tijelom žene i suzdržat će se od bluda i preljuba.“ Ali, kada je Bog Adamu dao ženu, On je jedino rekao: „Idite, množite se i napunite Zemlju.“ A sa Mojsijem je rečeno: „Ne počini brakolomstvo ni blud, ne poželi žene bližnjeg svoga i ne počini preljub.“

[7] Tako čovjek treba biti aktivan u svijetu i voljno se oduprijeti iskušenjima svijeta. Na ovaj način će njegova duša postati jaka i snaga Božjeg Duha će prodrijeti u njega. Ali idući kroz život kao lijenčina nitko neće nikada doći do istinskog vječnog života, jer ovo zahtjeva najveću moguću potpunu aktivnost na bezbrojnim stupnjevima i sferama života.

[8] Istina je da takvi ljudi griješe tako malo kao i kamen, ali da li je to možda mjera za kamen? Jednog dana će međutim duša morati napustiti njeno osakaćeno tijelo, što će onda on raditi u onostranom u svojoj potpunoj slabosti i kompletnoj neaktivnosti?

[9] Tamo će sve vrste iskušenja doći na njega, što ga mora potaknuti na istinsku aktivnost. A ove će kušnje, za dušu – sa njegovim talentima koje je on već posjedovao ovdje na Zemlji – biti upravo iste kao i ovdje. Međutim, one će za dušu biti zasigurno mnogo jače nego ovdje, jer štogod duša misli i hoće na drugoj strani, također će biti kao stvarnost.

[10] Ovdje je on samo suočen sa njegovim nevidljivim mislima i idejama koje on može lako pobijediti i od kojih se također može lako riješiti, ali tamo, gdje misli i ideje postaju vidljiva stvarnost, recite Mi, kako će se slaba duša boriti protiv svijeta kojeg je sama stvorila? Ako je, primjerice, netko već ovdje ispunjen gorućom strašću pri pomisli na lijepu mladu susjedovu ženu, kako će mu biti kada njegova misao bude, u skladu s njegovom željom i voljom, stajala sasvim kao – premda prividna – stvarnost pred njim?

[11] Stoga su iskušenja u onostranom mnogo jača nego ovdje. A što će duša moći učiniti da sebe oslobodi iz teškog zatvora svojih vlastitih zlih strasti? Tamo će on morati mnogo više samostalno raditi da se oslobodi od zbrke svojih vlastitih misli, ideja i maštanja. Jer ako on sam ne započne raditi, on neće odmah biti pomognut od strane Božje milosti ili bilo kojeg drugog duha, baš kao što je u velikom dijelu slučaj ovdje na Zemlji.

[12] Jer, tkogod ozbiljno ne traži Boga, nego samo traži požude svijeta, gubi Boga, te mu Bog neće dati znak od kojeg će on moći percipirati koliko duboko i koliko je već daleko odlutao od Boga. Jedino kada on ponovno započne tražiti Boga iz svog vlastitog napora i potrebe, Bog će mu onda opet prići bliže i dopustiti Sebi da bude pronađen od tražitelja jednakom mjerom koliko je za tražitelja postalo istinski ozbiljno pronaći Boga i upoznati Ga.

[13] Stoga, pobožna lijenost nije dobra ni za što, jer ona nema životnu vrijednost za Mene.“

Od Gospoda Isusa Krista, a putem Unutarnje Riječi, primio Njegov sluga, pisar Jakob Lober, te zapisao u ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 7/155’