Mjesec

– 1 –

Priroda i svrha mjeseca

Mjesec je nebesko tijelo čvršće od vaše Zemlje. Kao dijete Zemlje, on je bio formiran od Zemljinih dijelova. Razlog zbog kojeg je mjesec bio dodijeljen Zemlji je da sakupi magnetsku silu koju Zemlja isijava, i da je reflektira nazad na Zemlju u skladu sa Zemljinim potrebama. To je zbog čega je orbita mjeseca oko Zemlje tako osobena (ekscentrična), jer je mjesečeva orbita ovisna o većoj ili manjoj količini magnetizma koji je prisutan na Zemlji. S druge strane, orbita mjeseca, kao sakupljača ove tvari, određena je u skladu sa zahtjevima Zemlje za ovom prirodnom životnom tvari. Takav je mjesečev glavni zadatak.

Planeti manji od Zemlje ne trebaju mjesec, namjesto toga, tamo postoje vrlo visoke planine, kao primjerice one na Veneri, Merkuru, Marsu, i mnogim drugim manjim planetima. Veće planete međutim moraju biti opskrbljene s jednim ili čak nekoliko mjeseca, tako da ovi mjeseci mogu obaviti spomenutu službu. Kao na Zemlji, postoje također ljudska bića na mjesecu, kao i mnoštvo drugih stvorenja. Ne postoji međutim ni jedan mjesec koji je, na strani okrenutoj prema njegovom planetu, opskrbljen zrakom, vodom ili vatrom, ili bilo kojom drugom nužnošću za organski život.

Mjesec je stvarno ‘mjesec’ samo na strani okrenutoj Zemlji; na suprotnoj strani, međutim, on nije ‘mjesec’, nego potpuno čvrsti kontinent. To je zbog čega dio koji je ‘mjesec’ nije čvrst, nego vrlo labav, skoro kao oceanska pjena koja je malo očvrsnuta i čiji se čvršći dijelovi projiciraju kao brežuljci, dok su mekši dijelovi udubljeni i pojavljuju se u obliku niša i kratera prema centru nebeskog tijela. U nekima od ovih niša i kratera zarobljen je atmosferski zrak kojemu je nemoguće pobjeći i koji se lako može zamijeniti za vodu kada se gleda kroz moćne teleskope. Nijedan od najviših ili najplićih kratera ne sadrži atmosferski zrak, već samo eter, jednak onome koji je pronađen u slobodnom prostoru između sunca i planeta.

Zato ova strana mjeseca nije naseljena nikakvim organskim bićima; njegovi stanovnici ovdje su radije duhovne vrste. Ovi duhovni stanovnici su bili vrlo opsjednuti zemaljskim stvarima tijekom njihovog fizičkog života na Zemlji, i bili su prognani na mjesec radi njihovog boljitka. Kada, nakon dugog vremena, ovi stanovnici shvate da njihova opsjednutost stvarima svijeta ne nosi nikakva ploda, i kada poslušaju učitelje koji su im poslani, onda će oni koji su voljni biti vođeni u stanje veće slobode. Oni manje poslušni će se utjeloviti na suprotnoj strani mjeseca, i tamo su dužni upotpuniti svoje mršavo i bijedno življenje. Tamo se oni moraju boriti ne samo sa žestokom hladnoćom i tamom, nego također i s nepodnošljivom vrućinom, jer je trajanje mjesečeve noći istoznačno trajanju četrnaest punih zemaljskih dana, a jednako je dug i mjesečev dan. Na kraju svake mjesečeve noći postaje hladno kao što je na zemljinom sjevernom polu. A od podne prema kraju mjesečeva dana, tako je vruće da nijedno živo biće ne može ostati na površini mjeseca.

Ljudski stanovnici na suprotnoj strani mjeseca, kao i druga živa stvorenja, žive ispod površine mjeseca. Oni moraju ostati u njihovim podzemnim prebivalištima pola dana, kao i pola noći. Tamo nema kuća ni gradova, njihova boravišta su smještena individualno u dubinama mjesečeva tla, i također u pećinama i planinskim pukotinama.

Štoviše, tamo nema stabala koja nose plod, nego samo korjenastog bilja, kao što su krumpir, repa, mrkva, i drugo kao na Zemlji. Ove biljke su posađene na početku svakog dana i sazrijevaju do njegovog kraja. Na početku sumraka, ljudi izlaze iz njihovih pećina, poberu urod i nose ga u njihova podzemna prebivališta, i hrane se ovim urodom tijekom noći i kroz sljedeći cijeli dan.

Tamo je samo jedna vrsta domaće životinje, vrsta ovce, koja je ovim ljudima ono što je (jelen) sob stanovnicima sjevera na Zemlji.

U rijekama, kao i u jezerima, kojih je mnogo na mjesecu, živi mnoštvo vodenih životinja. Postoji također nekoliko vrsta malih ptica, sličnih našim vrapcima, i također niz insekata i životinja koje žive na tlu.

Pazite da u budućnosti vi ne postanete stanovnik ovog bijednog nebeskog tijela, jer je ova svjetlucavo-žuta škola života strogi zatvor. Bilo bi znatno lakše umrijeti četrnaest puta dnevno na Zemlji, nego živjeti jedan dan na mjesecu, jer stanovnici prolaze znatno gore nego oni koji su pokopani na grobljima na Zemlji, stoga što ovi ne znaju da su pokopani. Stanovnici mjeseca moraju živjeti u potpunoj svjesnosti u svojim grobovima, i često su zakopani u svojim podzemnim boravištima urušavanjima ili iznenadnim poplavama.

– 2 –

Ljudska bića na mjesecu

Ljudska bića na mjesecu su, kao na Zemlji, obaju spolova. Oni su, međutim, bili stvoreni tisuću godina kasnije od strane ovlaštenih anđela. Oni su visoki malo više od otprilike 24 inča (60 cm), i imaju veliku sličnost sa skandinavskim patuljcima. Oni imaju velike trbuhe, čija unutrašnja organizacija služi dvjema svrhama; jedna je probavljanje hrane kroz normalan želudac, a druga je sakupljanje vrste laganog plina u drugom želucu, što im omogućuje trostruku korist.

Prvo, ovaj plin čini stanovnike mjeseca tako laganima tako da oni mogu  bez napora preskakati preko bilo koje rijeke. Gdjegod su rijeke ili unutarnja mora velike širine, oni mogu s lakoćom plivati preko površine.

Druga prednost je ta da pri izdisanju ovog zraka, oni mogu proizvesti piskave zvukove, čime mogu dati do znanja o svom prisustvu drugima u njihovim podzemnim boravištima. Oni također koriste ovaj zrak za njihov plućni govor, koji je, naravno, vrlo slab i niske frekvencije. Stanovnici mjeseca isprva preziru ovu vrstu govora, i ona je samo iskorištena u onom duhu koji je smješten u stanovniku mjeseca za njegovo poboljšanje. Kada ovaj duh zemaljske osobe postane konačno potpuno jedno s dušom mjesečeve osobe, ovo sjedinjenje uglavnom vodi do bezbolnog odbacivanja tijela mjesečeve osobe.

Treća prednost ovog trbušnog zraka je da stanovnici mogu grijati njihove podzemne pećine tijekom hladnih noći čestim ispuštanjem ovog zraka. Njihova pećinska prebivališta su izdubljena iznutra na takav način da ona nalikuju tupom zvonu u koje se s tla dopire nekom vrstom stepenica. Ovaj izdahnuti zrak se sakuplja unutar ovog hermetičnog stambenog zvona, čineći ga prihvatljivo toplim; on također sprječava slobodan ulaz iznimno hladnom atmosferskom zraku. Atmosferski zrak je prihvaćen od laganog zraka samo u količini koja je apsolutno nužna da podrži fizički život. Želučani zrak služi istoj svrsi tijekom nepodnošljivo vrućih perioda dana, kada stanovnici mjeseca moraju ostati ispod zemlje; ali s razlikom da će se plin sada, utjecajem želuca na hranu, promijeniti u rashladni plin kisik. Ovo štiti stambeno zvono od ulaska vrućeg zraka.

Još jedna naročitost ovih ljudskih bića je da njihove oči vrše dvostruku funkciju. Prva je baš kao kod ljudi na Zemlji, naime, vid. Druga uloga je da njihove oči služe kao svjetlo u tamnim prebivalištima. Ovo se svojstvo također može pronaći na Zemlji kod nekih životinja. Još jedna osobitost mjesečevih ljudi je njihov ekstremno oštar sluh; oni lako mogu čuti slabašne zvukove iz značajne udaljenosti. Ovo je zbog čega su njihove uške ekstremno velike i tvrde.

Muškarac je znatno snažniji od žene. Kada se snaga muškarca usporedi sa snagom žene, to je kao usporedba potpuno odraslog čovjeka na Zemlji s desetgodišnjim djetetom. To je zbog čega muškarci mjeseca ispoljavaju najveće nježnosti prema svojim slabim ženama; oni ih uglavnom nose na svojim ramenima tako da noge žene vise preko prsiju muškarca, sa obje strane vrata. Ovo je zbog čega ćete na mjesecu uvijek vidjeti dva ljudska bića, jedno sjedeći na drugome.

Žena skoro da nema posla. Nju hrani muškarac, čak do točke da prvo muškarac temeljito prožvače hranu i onda je stavi u ženina usta. Van prebivališta, žena silazi s muškarčevih ramena samo kada je apsolutno nužno, i u posljednjim danima trudnoće, kada je blizu poroda. Tijekom cijelog života, žena nosi djecu samo dva puta, jednom za vrijeme dana, drugi put za vrijeme noći. Ona uvijek nosi četiri živa djeteta, četiri dječaka tijekom dana i četiri djevojčice tijekom noći. Djeca odmah mogu hodati; dječaci se brzo naviknu nositi djevojčice. I djeca umiru na mjesecu baš kao i na Zemlji. Kada su stari sto ili više mjesečevih dana, njih ‘zaposjednu’ strani duhovi.

Svi mjesečevi ljudi imaju drugi (tj. duhovni) vid i podučeni su prepoznavanju Boga u njihovoj najdubljoj nutrini putem anđeoskih duhova koji uđu u njih. Ove upute istovremeno služe nerazdvojivom duhu Zemaljskog ljudskog bića. Šteta koju je ljudsko biće na Zemlji nanijelo svojoj duši, zbog svoje opsjednutosti zemaljskim stvarima, biti će stoga uklonjena kroz dušu ljudskog bića na mjesecu. Ljudsko biće koje je bilo ponovo formirano u takvim okolnostima, stoga ima samo skrpanu dušu, i ono će se uvijek razlikovati od potpuno čistih duhova. On nikada neće moći ući u njihovo slobodno društvo, ali će se uvijek trebati ponašati  kao mjesec prema Zemlji. Mjesec uvijek prati Zemlju, ali ne može pristupiti Zemlji kao prijatelj prijatelju.

Samo oni duhovi koji ne trebaju biti smješteni u mjesečeve ljude, ali koji, kao mjesečevi duhovi, već imaju iskreno gađenje prema Zemlji, biti će vođeni od mjeseca prema višim područjima, i moći će biti primljeni u duhovno dječje kraljevstvo koje je, za njih, najviši mogući stupanj blaženstva. Njima je nemoguće doseći veće visine. Zbog svojih ograničenih osobina, oni nemaju sposobnost da izdrže više stanje, baš kao što ljudska bića na Zemlji ne bi mogla preživjeti u najfinijem eteru dok žive u fizičkim tijelima.

Eto, takva je sudbina ljudi čiji je um okrenut svijetu. Onaj koji se dobrovoljno ne odrekne svijeta iz Ljubavi prema Meni, i kod koga svjetovne opsesije moraju biti upravljane sredstvima prisile kao rezultat Moje milosti, nije djelovao dobrovoljno i stoga će ostati rob. Ali, tko bi smatrao prisilna djela roba njegovom vlastitom zaradom? Ako međutim rob ispuni sve svoje zadatke, on je dostojan svoga kruha za hranu, tako da može živjeti, jer je rado radio, čak i pod prisilom.