Bertha Dudde, br. 8692, 4 Prosinac 1963

SAKRAMENTI… [ZAREĐENJE SVEĆENSTVA –(POSLJEDNJE)POMAZANJE BOLESNIH]…

Podučit ću vas nadalje da vi sebe trebate osloboditi od zablude kada vam je objašnjeno da ste protumačili Moju Riječ na jedan zemaljski, radije nego na duhovni način. Vi trebate znati kako izvanjske ceremonije nisu dovoljne za Moj Duh da sebe izrazi, i da isto tako čovjek ne može biti postavljen u učiteljsku službu ili postati vođa ili predstojnik zajednice putem izvanjskih ceremonija… Mnogi su pozvani ali samo nekoliko je odabrano, i nekolicina ih je podučeno od strane Mene Osobno; Ja Osobno ih postavljam na mjesto gdje oni mogu raditi za Mene i Moje kraljevstvo. Ali čovjek također mora ispuniti uvjete kako bi postao sposobnim učiteljem i vođom njegovih bližnjih ljudskih bića… Moj Duh mora biti sposoban djelovati u njemu tako da on osobno živi u Istini i stoga je Moj predstavnik na Zemlji koji obavlja njegovu službu u Moje ime, u skladu sa Mojom voljom i vođen od strane Mene Osobno.

Ne može se zanijekati da među onima koji sebe nazivaju Mojim predstavnicima na Zemlji također ima ljudi koji žive u cjelosti unutar Moje volje i služe Me savjesno… Ali oni su bili postavljeni u njihovu službu od strane Mene Osobno i nisu postali Moje sluge kroz izvanjske ceremonije* (vidi niže)… izvršene od strane njihovih bližnjih ljudskih bića… budući je njihovo namjesništvo osobna stvar slobodne volje koja sebe prepušta Meni u potpunosti, tako da je ljudsko biće blisko sjedinjeno sa Mnom pomoću Ljubavi… tako da mu Ja Osobno mogu dati zadatak kojeg će izvršiti…

Ali ova iskrena predanost i njihov život Ljubavi osigurava buđenje njihova duha i onda će oni također duboko zaći u Istinu… Oni odbijaju (u smislu: protive se) bilo kakvu vrstu netočnosti, oni odbijaju izobličenje svega što je poteklo od Mene i također će sebe razdvojiti od pogreške… Tako sada razumijete kako nećete pronaći Moje istinske predstavnike gdje ih ljudi očekuju i priznaju da jesu, jer ovi sebe isključuju tako što reprezentiraju pogrešku i ne traže Istinu iskreno.. Oni ne mogu biti Moje sluge i predstavnici budući oni prihvaćaju pogrešna vjerovanja i ne čine ništa da bi stekli Čistu Istinu…

Tako ćete vi također znati što misliti o ‘Sakramentu zaređivanja svećenstva’, jer čak ako je čovjek dobre volje on to/nju mora dokazati iskazivajući Meni njegovu voljnost da se potpuno podredi Mojoj volji… A to znači da on mora istražiti svaku sumnju koja se pojavljuje u njemu koju Ja Osobno postavljam u njegovo srce da bi mu omogućio približiti se Meni i Istini… I ako on preže od kontempliranja takvih sumnji on će sebe prisilno držati slijepim. On bi mogao primiti svjetlo a ipak on zatvara njegove oči, i stoga njegovo srce nije otvoreno za Mene tako da mogu poslati zraku svjetla u njega…

Vi ljudi ne bi trebali reći kako nije moguće za čovjeka koji istinski čezne za Mnom da sebe razdvoji od zablude, jer svi vi znate o Mojoj sili i Ljubavi koja doista pomaže svakome tko stremi ka Meni, vječnoj Istini… Ali vi morate najprije sebi dopustiti da budete podučenima, vi morate obratiti pažnju na Čistu Istinu, na aktivnost Mojega protivnika (Sotone), na obmanjujuće vjerovanje sa kojim vas je uhvatio u zamku, i morate imati iskrenu volju da sebe oslobodite od njega i zatražite Me da vam pomognem…

Zar ne mislite kako bi vam Ja pomogao, budući Ja jedino uvijek želim izbaviti vas ljude iz tame duha i dati vam svjetlo? Vi jedino trebate koristiti vaš razum sa dobrom voljom i vi bi prepoznali pogreške u onome što se od vas očekuje da vjerujete… Ali vama je bio dan razum inače se ne bi razlikovali od životinje koja se ne može smatrati odgovornom za njezina djelovanja. Vi ćete, međutim, jednog dana morati položiti račun o tome da li ste i kako iskoristili vaš razum budući vam on može pomoći da postanete prosvjetljeni, pod uvjetom da ste dobre volje i žudite istinsko svjetlo. Kao što Ja nastavljam naglašavati… sumnje u svezi istine su prikladne gdjegod su vanjske ceremonije ono što treba garantirati duhovno postignuće. Vaša duša neće nikada biti sposobna ostvariti jedno takvo postignuće, niti na Zemlji niti u onostranom, ako su takva izvanjska djela vršena na osobi prije nego on umre, ona su ništa nego ceremonije i običaji i od nikakve dobrobiti za dušu** (vidi ispod)… Međutim, Ja Osobno znam svaku pojedinačnu dušu i sudim ju po njezinom stupnju Ljubavi, jer jedino ovo odlučuje stupanj svjetla duše u kojeg duša ulazi nakon njezine fizičke smrti, pod uvjetom da ne uđe u područje tame budući je potpuno bez Ljubavi i prema tome pripada Mojem protivniku koji vlada kraljevstvom tame.

AMEN

*

Sav je Božji narod “svećenički narod” jer svi njegovi članovi vjerom i krštenjem postaju čionici svečeništva Isusa Krista koji je naš jedini Svećenik u potpunom smislu (Isus Krist je jedini “Posrednik” između Boga i ljudi, on jedini ostvaruje puno zajedništvo između nas i Boga). Snagom tog “općeg svečeništva” – zajedničkog svim i članovima Kristove zajednice – svi su kršćani pozvani da riječju i životom naviještaju “silna Božja djela” (osobito Radosnu novost koja je započela s Isusom Kristom), svi su pozvani da sebe neprestano prinose kao “duhovnu žrtvu” Bogu te da aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima Crkve (bogoslužju). Snagom tog općeg (zajedničkog) svečeništva svi su članovi Crkve pridruženi Kristovoj žrtvi (njegovoj smrti i uskrsnuću) kojom se ostvaruje potpuno darivanje Bogu i puno zajedništvo s njime. Stoga su svi Kristovi vjernici “mostovi”, “posrednici” između Boga i ljudi. No osim tog općeg svečeništva u Crkvi od njezina početka postoji i posebna služba, posebno svečeništvo koje nazivamo “ministerijalno svečeništvo” (naziv “ministerijalni” dolazi od latinske riječi koja znači “služenje”, “služba”). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Taj sakramenat primaju biskupi, svećenici i đakoni, tj. oni članovi Božjega naroda koji mu služe kao predvodnici i učitelji. Oni koji su sakramentom svetoga reda posvećeni za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh. Kolegij biskupa u zajedništvu s papom i kolegij prezbitera u zajedništvu s biskupom također su znak i svjedoci “Apostolske Tradicije”: oni na poseban način svjedoče za ono što su Apostoli primili od Isusa Krista i što su predali svojim nasljednicima da vjerno prenose svim generacijama (“tradicija” je riječ latinskog porijekla a znači “predavanje”).

• ĐAKON se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u “službi riječi”, u “službi oltara” i “službi ljubavi”. On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krst, vjenčava i blagoslivlje mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u “bratskom služenju” u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
• SVEĆENIK (prezbiter, “starješina”) sakramentom se reda posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da “predsjeda” slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popdbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakramenat pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu – misu.

Red prezbiterata (svečeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom. U posvetnoj molitvi biskup, između ostaloga, moli:

Daj, molimo te, svemogući Oče, ovim službenicima svojim dostojanstvo prezbitera. Obnovi u njihovim srcima Duha Svetoga; da vrže tu službu drugog reda koju im povjeravaš te primjerom svoga života postanu poticajem čudorednog ponašanja. Bili valjani suradnici naše službe da riječi evanđelja dopru do na kraj zemlje i da svi narodi, u Kristu sabrani, postanu jedan sveti Božji narod. 

Novom prezbiteru biskup maže dlanove svetom krizmom uz riječi: 

Gospodin Isus Krist, kojega je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, čuvao te da posvećuješ kršćanski puk i Bogu prinosiš žrtvu. 

Zatim im predaje pliticu s kruhom i kalež s vinom i vodom za euharistijsku žrtvu uz riječi:

Primi darove što ih sveti narod prinosi Bogu. Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega.

• BISKUP posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je “znak” prisutnosti Isusa Krista – jedinog Predvodnika i Glave Crkve – te možemo reći da preko njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje, dijeli sakramente i upravlja Crkvom.

Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist – jedini Pastir Crkve u punom smislu – povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom. – Svi su članovi Božjega naroda dionici u Kristovoj “proročkoj” (učiteljskoj) službi, u “svećeničkoj” službi i “kraljevskoj” službi (službi upravljanja). No biskupi – sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima – u tim trima službama imaju udjela kao “pastiri”, tj. kao predvodnici Crkve

Biskupski red podjeljuje se polaganjem ruku i posvetnom molitvom. 

Nakon posvetne molitve biskup posvetitelj maže novom biskupu glavu krizmom i govori:

Bog, koji te učini dionikom punine Kristova svećeništva, 
izlio na te otajstvenu pomast 
i dao da rod donosiš duhovnog blagoslova. 

Pruža mu evanđelistar i govori:
Primi evanđelje i propovijedaj Riječ Božju sa svom strpljivošću i naukom.

Stavlja mu prsten uz riječi:
Primi prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanom.

Daje mu štap i govori: 
Primi štap, znak pastirske službe,i pripazi na svekoliko stado u kom te Duh Sveti postavlja za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.

Zaređeni (tj. oni koji su primili sakramenat svetoga reda) obilježeni su “neizbrisivim Kristovim biljegom” za službu koja im se povjerava.

***

**5. BOLESNIČKO POMAZANJE

S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naže pouzdanje i za našu ljubav.

O patnji ne bi trebalo previše govoriti. Čak ni o njezinu smislu, često je bolje šutjeti i nastojati pomoći nenametljivom prisutnošću. No i s patnjom i s bolešću se treba suočiti. I o njima treba reći riječ. Riječ koja se najčešće rađa iz šutnje i koja bi trebala što istinitije izreći naš stav prema životu i  “prijelaza” kroz smrt Isus je “ljubio do kraja”. Zato nas Kristova smrt spašava i oslobađa od zla i smrti: njegova je ljubav jača od njih. 

Isus Krist nam je pokazao da samo ljubav može dati smisao (“značenje”) patnji i smrti. U trenucima kada “više ništa ne možemo činiti” osim ljubiti, očitujemo koliko nam je ljubav nesebična. Naš stav (odnos) prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. U trenucima patnje i našeg “prijelaza” kroz smrt ljubav treba da bude naša najistinitija i posljednja riječ. Tako se pridružujemo Kristovu vazmenom otajstvu: njegovu “prijelazu” kroz smrt u život.

Isus je svojoj zajednici – Crkvi – povjerio da bude prisutna bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. I sve nas je naučio kako i naša patnja i smrt mogu i trebaju biti “spasiteljske” i “osloboditeljske”, ako ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.

Kristova zajednica – Crkva – od početka je posebnu pažnju poklanjala bolesnima. Već su Apostoli po Kristovu nalogu “mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike” (Mk 6,13). A sv. Jakov piše u svojoj poslanici: “Boluje !i tko medu vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5.74-15).

U Markovu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici zapravo je riječ o sakramentu bolesničkog pomazanja. Sakramenat bolesničkog pomazanja na poseban je način “znak” (simbol) susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnikom. U tom se susretu očituju i darivaju pažnja i ljubav Krista i njegove Crkve prema bolesnoj braći. Sakramenat bolesničkog pomazanja, već prema prilikama, može se slaviti na više načina:

• redovno zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja izvan mise ili pod misom
• redovno pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja;
• zajedničko ili pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja u bližoj smrtnoj opasnosti.

 U svim je oblicima slavljenja bolesničkog pomazanja zajedničko ovo:

• susret s bolesnikom u Kristovo ime i u ime njegove zajednice (to se događa i onda kad se susreću samo svećenik i bolesnik);
• priznavanje grijeha i molitva za oproštenje (općenitom ispovijedi u pokajničkom činu ili sakramentom pomirenja);
• slušanje Božje riječi čitanjem iz Svetog pisma (u smrtnoj opasnosti dovoljno je kratko podsjetiti na bitno iz evanđeoske poruke: na ljubav kojom nas Bog prihvaća i koju od nas očekuje);
• polaganje ruku i pomazanje svetim uljem na čelu i rukama;
• sveopća (vjernička) molitva kojom se ističe povezanost bolesnika sa svom Kristovom zajednicom i sa svim ljudima;
• euharistija: ako je moguće, dobro je slaviti sakramenat bolesničkog pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja jer se time ističe da se bolesnik pridružuje Kristovu vazmenom otajstvu (otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća) koje se spominje i postaje prisutno osobito u euharistiji.

U smrtnoj opasnosti bolesniku se donosi POPUDBINA, tj. bolesnik se pričešćuje Kristovim tijelom i njegovom krvi da bi mu bili “hrana” i snaga na njegovu “putu” u njegovu “prijelazu” kroz smrt u novi život.

 Sakramenat bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.).

Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:

OVIM SVETIM POMAZANJEM
I SVOJIM PREBLAGIM MILOSRĐEM
NEKA TE GOSPODIN
MILOŠĆU DUHA SVETOGA POMOGNE.

Bolesnik i zajednica: AMEN. 

NEKA TE SLOBODNA OD GRIJEHA SPASI
I MILOSTIVO PRIDIGNE.

 Bolesnik i zajednica: AMEN.

Ukratko bismo o sakramentu bolesničkog pomazanja mogli reći ovo:

• Sakramenat bolesničkog pomazanja jest sakramenat susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnom braćom;
• po tom sakramentu botesnik prima “milost Duha Svetoga” (“milost” znači nezasluženi Božji dar, dar Ljubavi);
• primljena “milost” Duha Svetoga:
• pomaže spasenju svega čovjeka (čovjeka kao duhovno-tjelesnog bića);
• bolesnika ispunja pouzdanjem u Boga;
• ispunja ga snagom u patnji i u tjeskobi pred neizvjesnom budučnošću i smrću;
• jača ga da ne podlegne u iskušenju (napasti) zla i Zloga;
• može mu dati da postigne i ozdravljenje, ako to služi njegovu dobru i spasenju;
• daje oproštenje grijeha (i teških ako se bolesnik ne može ispovjediti).