Čovjek, trojstvo duha, duše i tijela

2/210 [1] (Gospodin:) ‘Gledaj, tijelo je izgrađeno od materije (ili ‘tijelo je materija’) i sastoji se od najgrubljih/najsirovijih prvobitnih duševnih elemenata koji su, kroz snagu/moć i mudrost Božanskog i Vječnog Duha, natjerani/prisiljeni (are being forced) u tu organsku formu, koja, u svim svojim suštinskim sastavnicama, vanjskom formom, korespondira duši koja stanuje u njoj.

[2] Duša koja je nastanjena u tijelu (ili ‘koja se nalazi u tijelu’) u početku nije puno čišća nego njezino tijelo, pošto je i ona također potekla iz iste nečiste pra- ili prvotne- duše palog Sotone. Tijelo je, za i dalje nečistu dušu, u stvari ništa drugo do jedan izuzetno mudro i smišljeno organiziran (= onaj koji ima svoju jasno određenu svrhu) pročišćavajući mehanizam.

[3] Ali unutar duše već živi čista iskra Božanskog Duha, koja kroz glas savjesti daje duši istinsku/pravu svjesnost o sebi i o Božanskom redu.

[4] Istovremeno (ili ‘pored toga’), tijelo je izvani opremljeno/obdareno sa raznoraznim/svakojakim osjetilima, te je u stanju (ili ‘može’) čuti, vidjeti, osjećati, mirisati i kušati. Na taj način (ili ‘kroz to/tim putem’) duša prima svakojake novosti/vijesti iz vanjskog svijeta – dobre i istinite, loše i neistinite.

[5] Kroz sud/prosudbu Božanskog Duha koji stanuje u njoj duša uskoro osjeća što je dobro a što je loše. S druge strane, ona također, kroz izvanjska čula svoga tijela, doživljava (make) dobra i loša, ugodna i bolna, baš kao i neka druga (ili ‘ostala’) iskustva. Putem izvanrednih otkrovenja, iznutra a i izvani (ili ‘unutarnjim i vanjskim putem’), kroz riječ, će Bog duši ukazati put ka Božjem redu.

[6] Tako opremljena/opskrbljena, duša može prakticirati/vježbati svoju slobodnu volju (= može odlučivati sama za sebe) u skladu sa lako prepoznatljivim Božanskim redom, koji, naravno, nije mogao biti uređen na nijedan drugi način, pošto bi u suprotnom slučaju za dušu bilo nemoguće postići (ili ‘jer inače duša nikako ne bi mogla ostvariti’) vječno (= ono koje će vječno trajati), potpuno, a ipak odvojeno i sasvim slobodno postojanje.

[7] Svaka duša koja želi nastaviti svoje postojanje mora sa svim raspoloživim sredstvima (= sa sredstvima koja su joj dana na raspolaganje) nastaviti sa oblikovanjem i razvijanjem svoje sposobnosti da postoji (= u skladu sa lako prepoznatljivim Božanskim redom, tj. u skladu sa spoznatim dobrom). U suprotnom će na kraju dijeliti sudbinu tijela ili će, i dalje tri četvrt ne-razvijena, odbaciti potpuno iskvareno (corrupt) tijelo koje kao takvo više ne služi daljnjem razvoju duše (ili ‘koje više ničim ne pridonosi daljnjem razvoju duše’). U tom slučaju, duša će biti prisiljena nastaviti svoj daljnji napredak/razvoj prema savršenstvu u puno glomaznijem/težem obliku/formi (ili ‘neugodnijoj mašini’), obično u jako tužnim i bolnim uvjetima.

[8] Tijelo, koje se sastoji od (duhovnih) dijelova (sastavnica) koji/e su i dalje pod potpunim sudom, je podložno smrti (ili ‘stoga može umrijeti’) i, u ograničenom smislu, za svako ljudsko biće predstavlja pakao, dok je materija svih svijetova koja je ljudskim bićima dana u obliku tijela, pakao u širem smislu.

[9] Tko god se pretjerano brine za svoje tijelo, taj se očigledno brine također i za svoj vlastiti pakao, i hrani svoj sud/svoju osudu i smrt na svoju vlastitu propast.

[10] Naravno, tijelo mora biti nahranjeno na odgovarajući način (ili ‘tijelu definitivno treba određena količina hrane’) tako da bi za dušu, za (njezin) uzvišen životni cilj, moglo obavljati/izvršavati određene mu (ili ‘nužne’) zadatke. Ipak, onaj koji je previše zabrinut za svoje tijelo, koji za njega danonoćno radi i djeluje, očigledno radi za (ili ‘osigurava sredstva za’) svoj pakao i stoga za svoju smrt.

[11] Kad god tijelo potstiče/izaziva (ili ‘kuša’) dušu da se baci (ili ‘da sudjeluje’) u raznorazne aktivnosti sa ciljem čulnog zadovoljavanja, to uvijek proizlazi od (ili ‘to se uvijek može pripisati’) mnogih nečistih prirodnih duhova ili zavezanih/zarobljenih/osuđenih duhova materije koji su u stvari ono od čega je priroda tijela sastavljena. Ako duša previše popusti (ili ‘ako obraća previše pažnje na’) zahtjevima/prohtjevima tijela, te živi/djeluje u skladu sa njima, ona se stapa/sjedinjuje sa tijelom (ili ‘ona na taj način dolazi u kontakt sa tim nečistim i osuđenim duhovima’), spuštajući se tako u svoj vlastiti pakao i svoju vlastitu smrt. Čineći tako, duša (ili ‘a ako duša tako i čini, ona onda’) počinjava grijeh protiv Božanskog reda koji je unutar nje.

[12] Ako duša ostane u ovom stanju, ako voli to stanje i u njemu uvelike uživa, ona je onda isto tako nečista kao i najnečistiji duhovi njezina tijela koji su pod sudom. Ona tada ostaje u grijehu, a samim time i u paklu i u smrti. Ako i nastavlja svoj život u tijelu na ovome svijetu, ona je ipak kao (ili ‘vrijedi kao da je’) mrtva, (ona također) osjeća smrt u sebi i ima strašan strah od nje. U takvom grijehu (ili ‘u tom stanju smrti i pakla’), duša može činiti što ju je volja, ali ipak ne može pronaći život, čak i ako ga (= život) voli iznad svega (ili ‘čak i ako istog voli iznad svake mjere’).

[13] Gledaj, tu leži (ili ‘u ovome leži’) razlog zbog kojeg na tisuće i tisuće ljudi znaju o životu nakon smrti njihova tijela toliko koliko i kamen koji leži pored puta. A ako (ili ‘i kad god’) im se kaže/spomene nešto o tim stvarima (ili ‘na ovu temu’), oni se onda ili smiju ili čak postanu ljuti tjerajući od sebe mudrog čovjeka (= pokazujući mudrom čovjeku vrata).

[14] A ipak, svaki čovjek bi do svoje tridesete godine trebao bar završiti razvoj svojeg ‘ja’ (ili ‘kompletirati svoj duševni razvoj’). Nakon toga bi život koji slijedi (ili ‘koji ga čeka’) nakon smrti njegova tijela mogao biti naj-slobodniji i naj-blaženiji, u punoj svjesnosti i siguran u onoj mjeri u kojoj je orlu siguran njegov let!

[15] Ali, koliko su razvijeni (ili ‘na kojem stupnju razvoja su’) oni ljudi koji se tek počinju raspitivati u svezi ovih stvari? Koliko su oni daleko od ovog znanja? I koliko su još dalje oni koji o ovome ne žele ni čuti, i koji takvo vjerovanje smatraju glupošću koja ne zaslužuje nikakvu pažnju! Posljedično tome, ove dvije vrste ljudi su kroz cijeli njihov zemaljski život u paklu i u potpunoj/apsolutnoj smrti.

[16] Međutim, ako je duša sebe već pročistila, njoj se onda često daje dovoljno vremena i za pročišćavanje i dalje nečistog tijela od njegovih duhova. Kroz to (ili ‘tim putem’) i plemenitiji dijelovi tijela mogu apsorbirati (ili ‘nositi’) besmrtnost od duše, i mogu odmah nakon smrti najgrubljih dijelova svoga bića, biti također probuđeni zajedno sa dušom za njezino potpuno snaženje.’