Zašto je Prvi Uzrok sveg postojanja i života Sebe odjenuo sa smrtnim tijelom?

3/183 [2] ’Ja (= na pitanje iz naslova odgovara Božjim duhom ’nadahnuti’ Philopold) sam mišljenja da svaki (pa i) naivan čovjek mora imati neki razlog za kakvu god aktivnost bez obzira koliko ona bila jednostavna, ili on (uopće) ne bi napravio pokret (= ili se on uopće ne bi pokrenuo). Koliko više, onda, čovjek mora očekivati da je Bog, kao vječno jedini istinski i najčišći Svemogući Duh, imao izuzetno važan/relevantan (cogent) razlog da Sebe prisili (ući) u ograničenu tjelesnu formu ljudskoga tijela (flesh) i, prema tome, kao Stvoritelj svih stvari, da postane sudrug Svojim stvorenim bićima poput nas ljudi.

[3] Budući da je već kod nas ljudskih bića jedino ljubav moćna opruga (Njemačka riječ ‘habel’ označava ‘polugu’ ili ‘oprugu’ no njome se u stvari opisuje ‘sredstvo uz pomoću kojeg se nešto postiže’) koja nas nagoni/potiče na koju god akciju, tako je ljubav u Bogu zasigurno bila jedina velika motivacija kroz koju je On u Sebi bio prisiljen to napraviti. Ti, o Gospodine, kao najsvetiji rezultat toga, sada hodaš među nama poučavajući nas da slobodno prepoznamo Tvoju volju u nama, da ju u potpunosti usvojimo/prihvatimo kao naše osobno vlasništvo i onda da djelujemo nezavisno na Tebi prijatan način, o Gospodine.

[4] Ali ovo je ono što ja sasvim prirodno i ljudski osjećam u svom srcu: Ti si jednom, vječnostima unazad, postavio/iznio (set forth) ispred Sebe Svoje ideje/misli kao istinski čvrste forme. Najprije su te forme bile ukočene i krute, poput svega što se sada pojavljuje pred našim osjetilima prividno kao potpuno bez života. Iz razdoblja u razdoblje si Ti iz ovih velikih i prividno mrtvih formi razvijao sve mekše životne forme sa više samo-svjesnosti i sa više ili manje slobodnim kretanjem i aktivnošću. Sve to jesu i bile su samo pripremna škola i preliminarna proba koje vode do potpuno slobodnog života u otuda/iz toga proizašlom potpuno slobodnom čovjeku kojeg si Ti, o Gospodine, obdario sa najvažnijom/glavnom i temeljnom/osnovnom (fundamental) formom Svoga vlastitog temeljnog/osnovnog (fundamental) Bića.

[5] Čovjek je sada bio tu, prepoznavajući sebe i svoju Božansku slobodu, uvelike uživajući u svojem postojanju, svojoj krasnoj formi, i mogao je razlučiti/raspoznati i izbrojiti stvari koje su ga okruživale.

[6] No uskoro je on također počeo tražiti svoje vlastito ishodište (= svoj iskon/izvor) baš kao i (ishodište) stvari koje su mu služile. A kada si Ti, o Gospodine, to vidio, u Svome Božanskom srcu si osjetio radost i dao si mu mogućnost da Te osjeća i da o Tebi misli sve više i više.

[7] Kroz unutarnje tiho i tajno otkrovenje unutar srca sada slobodno postojećeg čovjeka, koji je u svemu bio Tvoja slika/predodžba, Tvoj vječni duh ga je najprije vodio da prepozna kako on, baš kao i sve što ga okružuje, mora biti djelo svemogućeg najuzvišenije mudrog i dobrovoljnog/blagonaklonog Bića. Novi, odličan/izvrstan čovjek je kroz takvu vječno povećavajuću i sve jasnije rastuću spoznaju trebao postati ispunjen ne samo sa najvećim mogućim štovanjem i zadivljenošću prema sve snažnije zapaženom Stvoritelju svih stvari, već također i čeznutljivom ljubavlju za Njime unutar svoga srca i željom da Ga vidi i sa Njime jednom porazgovara, pri tom vjerno spoznajući da njegova velika, poštovanjem i ljubavlju ispunjena ideja o postojanju takvog Najuzvišenijeg Bića nije bila samo isprazna maštarija.

[8] Ta velika čežnja je rasla sve više i više, a sveta želja za Tobom, o Gospodine, je u Tvom duhu unutar čistih i tada još potpuno neiskvarenih srdaca prvog ljudskog para postala sve veća i veća.

[9] Ta prva ljudska bića su zasigurno voljela jedno drugo; ali jedno drugo nisu prepoznavali i, stoga je, njihova ljubav prema Tebi, o Gospodine, sjedinjena, stvorila unutar njih uvijek povećavajuće i još sigurnije uvjerenje da mora postojati veliki, sveti i svemogući Stvoritelj, Koji je čovjeka odredio da bude gospodar nad cijelom Zemljom i nad svim stvarima, pošto su se sva druga stvorenja na Zemlji podredila njegovoj volji.

[10] Kada je želja da Te upoznaju, tako reći osobno, dosegla svoju najveću jačinu/intenzitet, Ti si također postao uskomešan (stirred) unutar Svoga Božanskog srca i otvorio si čovjekovo unutarnje oko, stvarajući za trenutak za Sebe eteričnu ljudsku formu pokazujući se na taj način čovjeku koji je žudio za Tobom.

[11] Jedino onda je čovjek vidio veliku svetu istinu i potpunu stvarnost onoga što je osjećao i u Tebi je pronašao veliki užitak, ali također i istinski strah od Tebe Koji si njemu i svim drugim stvarima dao njihovo postojanje.

[12] U to vrijeme je čovjek bio dobar i čist kao sunce; ništa nije uznemiravalo njegova osjetila, a ono što se danas naziva strašću je bilo daleko od njegovog srca.

[13] Ali Ti si, O Gospodine, itekako dobro znao da je samo čovjekova (izvanjska) forma bila oživljena kroz dah Tvoje volje i da je on sada bio u mogućnosti/u stanju započeti rad na svojem unutarnjem razvoju sa ciljem postizavanja slobodne neovisnosti.

[14] Ti si ga podučio i ukazao mu oba puta, – onaj koji vodi u bogoliku, najslobodniju neovisnost, i drugi koji vodi u postojanje pod sudom koje je, prema tome, u potpunosti ovisno.

[15] Bila je to zapovijed, vjerni putokaz i upitna dvojbena cesta.

[16] Da bi zapovijed za novog čovjeka bila ono što je trebala biti, Ti si mu morao dati i kušača koji će ga dražiti/huškati na ne poštivanje zapovijedi, i on bi onda morao iz svoje vlastite najčvršće volje vršiti zapovijed i vjerno je se pridržavati.

[17] Ovo je radilo/funkcioniralo jedno određeno vrijeme; ali Ti Sam si vidio da čovjek kroz striktno poštovanje/izvršavanje ove jedne zapovijedi na kraju ipak ne bi mogao postići taj visoki stupanj potpune neovisnosti kojeg si Ti ispred njega postavio kao gol/cilj.

[18] Da to postigne, čovjek je prije toga trebao biti još dublje i u još većoj mjeri (ili ’još šire’) odvojen od Tebe; on je morao sagriješiti i (potpuno) propasti i jedino onda, u velikoj izoliranosti/odvojenosti od Tebe, marljivo/mučno i pod svakojakim kušnjama i trudovima po/na-novo se sakupiti/oporaviti/ojačati (rally afresh) i potražiti Te sa svojim depresivnim i pokajničkim srcem.

[19] Kada je ovako pali (fallen) čovjek počeo marljivo težiti ’gore’ prema Tebi iz svoje najdublje dubine, Ti si mu ponovno izašao u susret, ukazujući mu Sebe u puno čvršćoj formi naučavajući ga kroz još shvatljivije otkrovenje. Dao si mu veliko obećanje koje si Ti sada pred našim očima ispunio tako što si postao čovjekov istinski sudrug, tako da on u svim budućim vječnostima može stajati ispred Tebe kao potpuno neovisno biće. Tako bi i Ti Osobno imao veći, uzvišeniji i zasigurno blaženiji užitak da budeš uvijek ispred Svoje djece ali ne kao razasut kroz cijelu vječnost i, stoga, nikad vidljiv i perceptibilan Bog, Gospodin i Otac, već kao vidljivi, dragi Otac Kojeg djeca mogu voljeti, i Koji će osobno voditi svu dobru djecu u Tvoja čudesna nebesa.

[20] Kakva bi to vrsta blaženstva bila za beskonačnog Boga gledati Svoju dragu djecu, dok Ga ona istovremeno nikad ne bi mogla vidjeti na drugi način do kao beskonačno more svjetla? No na taj način si Ti zasigurno pripremio najveće moguće blaženstvo za čovjeka i stoga kao istinski, jedini i naj-voljeniji Otac Svoje djece također i za Sebe.

[21] Jer kakav užitak bi Ti Osobno mogao imati u najboljoj i najčišćoj (ili ’najčišćeg srca’) djeci, znajući da Te oni nikad ne mogu vidjeti ili pak čuti kako govoriš?

[22] Stoga si ti, O Gospodine, zbog Svoje vlastite i zbog čovjekove koristi/prednosti učinio sve što je u Tvojoj moći da bi čisti (pure) postigli najveću moguću sreću u Tebi i da Ti u njima, također, možeš uživati najveće moguće blaženstvo i sreću.

[23] I ako bi se sada svi nebeski anđeli spustili sa nebesa i (ako bi) bili u stanju objaviti drugačiji osnovni/primarni razlog Tvojeg trenutnog, potpunog i čak materijalno formalnog utjelovljenja, Ja više ne bi htio biti ljudsko biće i zaželio bi nestati, ili pak zauvijek biti neka životinja.

[24] Da ti, O Gospodine, nisi imao ljubavi u Sebi, Ti nikad ne bi pozvao u vidljivo i formalno postojanje ni jednu jedinu od Tvojih uzvišenih ideja. Međutim, pošto si Ti u Svome Božanskom srcu u Svojim čudesno uzvišenim i velikim idejama pronašao veliko zadovoljstvo, ljubeći ih čak prije nego su uz pomoć Tvoje beskrajne mudrosti i moći bile pozvane u ’izvanjsko’ vidljivo i formalno postojanje fiksirane kroz Tvoju moć, Ti si bio prisiljen od strane Svoje ljubavi, koja je postala sve više i više usijana i aktivna, dati tim Svojim idejama također postojanje kao neovisno o Tebi i, prema tome, život.

[25] No ovaj život zasigurno nije ništa drugo nego Tvoja najviša, najmoćnija i najčišća Božanska ljubav.

[26] Sva stvorena bića dišu izvan i unutar te Tvoje ljubavi, da, njihovo cijelo biće nije ništa drugo nego Tvoja ljubav, i sve forme također nisu ništa drugo nego Tvoja ljubav. Sve što mi čujemo, vidimo, percipiramo, doživljavamo, osjećamo i kušamo nije ništa drugo nego Tvoja ljubav. Bez toga ni jedno sunce nikad ne bi dalo svjetla ijednoj zemlji i grijalo njezina polja tako da ona mogu uroditi plodom.

[27] Ali ako je to sve bilo učinjeno jedino pomoću Tvoje ljubavi sa njezinim uzvišenim praiskonskim idejama, zašto onda da ona (= ta ljubav) ne učini nešto za sebe tako da, u svim bićima stvorenim kroz nju, može u potpunosti ostvariti ono čime je u sebi na samom početku bila prisiljena dati idejama formu i slobodan, neovisan život?

[28] Ja sam sada mišljenja da sam rekao potpunu istinu, iz čega se jasno vidi (= proizlazi) da si Ti, Bog od vječnosti, od Samog Sebe prisiljen, morao iz nužnosti postati vremeni čovjek poput nas. I ja takođe vjerujem da sam ovime, u onoj mjeri koliko to dozvoljava ljudska mudrost, u generalnom obliku odgovorio na Tvoje pitanje.’

Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac,
’Veliko Ivanovo Evanđelje – 3/182:3-5; 183:2-28’  J.Lorber