Materijalizacija duhova – nastanak nebeskih tijela

4/103 [2] ’Pošto je jako puno duhova istupilo izvan reda, nakon čega su oni, u stalno povećavajućem otporu, tako reći postajali sve tvrđi i tvrđi te su, stoga, postali uzrokom za stvaranje materijalnog svemira.

[3] Najprije su (od tih duhova/Božjih inteligencija) došla u postojanje centralna sunca a onda iz njih (po istom principu) i sva druga nebrojena sunca i nebeska tijela sa svime što nalazimo na njima.

[4] Stoga je sve materijalno izvorno bilo (a i dalje jeste) duhovno koje je iz svoje vlastite slobodne volje istupilo izvan Božjeg reda, utvrdilo sebe u krivim konceptima i, stoga, postalo solidno/očvrsnulo; i to je ono što je formiralo/što sačinjava materiju (koju mi vidimo ili pak dodirujemo), koja, stoga, nije ništa drugo do suđeno i iz sebe očvrsnuto duhovno; još preciznije, to je najgrublji i najteži omotač ili paket za duhovno.

[5] Bilo kako bilo, duhovno, bez obzira koliko tvrd i grub bio omotač, nikad ne može postati materija već nastavlja svoje postojanje u materiji bez obzira koje ona bila vrste. Duhovno je zarobljeno u onoj proporciji u kojoj je materija otvrdnula, te u istoj proporciji sebe ne može ni izraziti, ni osloboditi, bez da mu je dana pomoć iz vani.

[6] Stoga, život se u čvrstom/tvrdom kamenu ne može izraziti sve dok u procesu vremena kamen ne bude omekšan kišom ili drugim elementima koji čine da on postane sve krtiji i lomljiviji. Kod tvrdog kamena će život doći do izražaja (ili ’ispoljit će se’) tek nakon što kamen tokom dugih vremenskih perioda kiše, snijega, rose, tuče, munja i drugih elemenata omekša i postane sve ’truliji’ i ’truliji’. Time nešto života isparava u zrak u obliku etera, jedan dio stvara za sebe novi lakši omotač, na početku u obliku finih plijesni pa onda mahovina; ali uvijek nezadovoljan novim omotačem, započinje sve slobodniji život i ubrzo se stvara novi omotač u kojem se ovaj može slobodnije i ne-ovisnije kretati.

[7] Dokle god je novi omotač fin i mek, zarobljenom duhovnom (principu) je dobro i ne zahtjeva ništa bolje. Ali početno skroz nježna/fina opna/omotač unutarnjim djelovanjem duhova koji sve više i više počinju odstranjivati sve materijalno što im smeta, postaje sve tvrđa i grublja; zbog toga duhovni život stremi/teži ka gore, stvarajući tako stabljiku trave i tokom kasnijeg razvoja deblo drveta te se putem sve užih prstenova i ureza pokušava zaštititi od otvrdnuća od dole. Ali kako putem ovog djelovanja na kraju (krajeva) ni ne može očekivati spas od potpune ukočenosti, donji dijelovi debla bivaju (od strane tih istih duhova) koliko je to god moguće, suženi i oni nadalje utiču u grančice, vlakna, listove, dlačice i naposlijetku u cvijet; ali kako i sve to nakon kratkog vremena biva sve tvrđe i tvrdje i duhovi u-vidjaju da im je sav trud uzalud, počinju se na izvjestan način ’upupavati’ i pohranjivati u mahunice/ljušturice koje onda obavijaju njima odgovarajućom boljom materijom.

[8] Ovim putem nastaje svakojako sjemenje i voće. Ali najsebičniji dio sad već slobodnijeg života jedne biljke ne dobija ni time baš puno; jer to što se zatvorilo u tvrdu čahuricu mora tako često proći isti put koji prolazi sjeme kada dospije u vlažnu zemlju. Drugi, strpljiviji životni dio, koji je sebi dozvolio zadržavanje u donjim dijelovima materije na čuvanju/straži i kao nosač žustrijeg, bojažljivijeg i nestrpljivijeg života, ubrzo trune i prelazi u još višu i slobodniju sferu života ogrćući se doduše još uvijek, ali ovoga puta već njemu odgovarajućom životinjskom formom; a ono što od strane životinja ili čovjeka biva pojedeno u obliku plodova, što se tiče grubog dijela, biva iskorišteno za izgradnju i ishranu mesa, što se tiče njegova plemenitijeg dijela, to postaje duh koji jača i oživljava živce, a skroz plemeniti dio prelazi u duševnu supstancu.

4/104 [1] Ako bi sada malo pobliže pogledali na ovaj proces, uistinu bi odmah primjetili odakle niče korov na čistom polju života.

[2] Sve ono što se naziva svijetom i materijom je nešto izokrenuto/izopačeno (perverted) što se uvijek, iz nužnosti, suprotstavlja istinskom, duhovnom redu koji proizlazi iz Boga, jer je izvorno moralo biti postavljeno u ideju koja se materijalizirala izvan Boga u obliku neovisnih bića, tako da se slobodna volja u njima može aktivirati/probuditi, te, stoga, mora biti shvaćeno kao korov na čistom, duhovnom polju života.

[3] Iako je korov u osnovi nužan, njega čovjek ipak treba prepoznati kao takvog te se od strane slobodnog ljudskog bića mora spontano eliminirati, pošto pored njega nikakav duhovan život ne može uspijevati. Dakako da korov služi kao sredstvo za postizanje svrhe/cilja, ali nikada ne može postati jedno sa samom svrhom.

[4] I mreža je neophodno sredstvo za hvatanje ribe; ali tko bi je bacao u more pa je ponovo iz mora izvlačio zbog nje same, pržio je na vatri i poslužio ju kao jelo?! Mreža je dakle potrebna samo za hvatanje ribe; i kad smo jednom uz pomoć nje ribu izvukli iz vode, odlažemo je i koristimo (samo) ono što smo uz njezinu pomoć uhvatili (literalno:  ’dobili’).

[5] Prema tome, podražaj za prekoračenjem (gaženjem) zapovijedi mora postojati; jer to je ono što budi moć spoznaje i slobodnu volju. On ispunjava dušu uživanjem i radošću dokle god duša taj podražaj prepoznaje, ali mu nije vjerna, već mu se neprestano suprotstavlja svojom slobodnom voljom, koja je baš tim podražajem i probuđena i oživljena; slobodna duša ga onda koristi kao sredstvo, ali nikako kao u njemu postignuti/ostvareni cilj/svrhu.

[6] Ni mijeh ne može nikako biti isto što i samo vino, već je samo posuda za čuvanje vina. Tko će biti tako budalast pa zbog ugodna mirisa zagristi u mjeh i na taj način ga oštetiti, pritom znajući da se ovaj otvara samo na jednom određenom, pravom mjestu da bi se dobilo čisto vino?!

[7] Korov ili ti ga podražaj za kršenjem zakona je dakle ono što je podređeno i nikako i nikada ne bi smio postati glavna stvar; tko god ovo skroz podređeno učini glavnom stvari, sliči luđaku koji se želi nasititi loncima u kojima su bila kuhana dobra jela, bacajući pri tome sama jela!

[8] Ali u čemu se sastoji korov, čijim raspadanjem bi život trebao biti po-gnjojen? Koji naziv, prema tome, ima onaj suprotni podražaj koji se nalazi u oživljenoj formi? On se zove samoljublje, sebičnost, bahatost/nadutost/oholost/ponos i na kraju vlastoljublje. Putem samoljublja oživljena forma tako reći ‘ulazi u sebe’, ali sa takvom jednom pohlepom primajući/upijajući sve u sebe, zadržavajući/zatvarajući i čuvajući zauvijek, kako nitko drugi osim nje ne bi imao koristi i sve to iz straha da ona sama ne bi ikada imala premalo! Tim zatvaranjem u sebe svega onoga što putem sve-hranećeg i sve-održavajućeg Božjeg reda neprestano u sebe upija, u tom biću neizbježno dolazi do zgušnjavanja i izvjesne povremene ‘pre-potencije’ i time do jednog posebnog zadovoljstva samim sobom,- i to je u potpuno pravom smislu i značenju riječi sebičnost, koja onda svoje VLASTITO/JA, kao nešto izuzetno veliko, svim raspoloživim postojećim snagama i sredstvima (makar ova bila i najgore vrste) pokušava izdići iznad svakog drugog sebstva (ili ‘osobnosti/vlastitosti’).

[9] Ako je sebičnost postigla što je htjela, izdiže se iznad svega (njoj) sličnoga, te na izvjestan način opijena (sobom) promatra sve ispod sebe sa nekim prezirom; i taj prezir je onda jednak gađenju prepunog trbuha prema jelima koja su pred njim i to je ono što se naziva nadutost/ponos/oholost/bahatost. U tome je već puno materije i cijelo polje najgoreg korova.

[10] Ali nadutost je sama u sebi nezadovoljna jer još uvijek primjećuje kako joj i dalje sve ne služi onako kako bi to ona željela. Ona onda ispituje sva svoja raspolagajuća sredstva i ostale snage i nalazi da bi si sve mogla podrediti (sebi) ako politički odigra živahno/bezbrižno i darežljivo. Osmišljeno, preispitano i učinjeno! Kako gladnih uvijek ima više nego sitih, živahna nadutost ima skroz laku igricu. Uskoro se oko nje sakupljaju sve gladne ‘snagice’ i dopuštaju da im se strogo zapovijeda, jer i one se sada uspijevaju dokopati nečega od bogatstva nadutosti/oholosti. Sad se već podano pokoravaju nadutosti/oholosti, povećavajući time njenu silu i nadutost sad već nastoji puno toga ili najradije sve staviti u svoju službu i zadužiti. I to nezasitno nastojanje je onda ono što se u punom smislu može nazvati najpokvarenijim vlastoljubljem, u kome više ne vlada ljubav.

[11] U takvom vlastoljublju je već izražena ‘najdeblja’ materija; (sa) njime je jedna sve do granita otvrdnuta planeta sa svim zlim elementima odlično snabdjevena. Ali da je vlastoljublje i s njim zaista nespretna vladavina jednaka najgušćoj materiji, dokazuju čvrsti zamci i utvrde iza kojih se ukopavaju/osiguravaju vladari. Bedemi moraju biti nekoliko hvata debljine, čuvani snažnim borcima kako nitko ne bi bio u stanju probiti najgrublju materiju i ugroziti vladara u njegovom oholom miru. Jao si ga slabom koji bi se usudio mrdnuti samo kamenčić na utvrdi vladara; ubrzo bi bio smrvljen i uništen!

[12] Na ovom mjestu ne mislim na one vladare i namjesnike koje je Božji red ovdje načinio stupovima i održavateljima poniznosti i skromnosti, ljubavi i strpljenja, a u svrhu smanjenja vlastoljublja svakog pojedinca; jer ti Bogom postavljeni namjesnici/vladari moraju biti to što jesu i ne mogu drukčije nego onako kako za poboljšanje naroda bivaju na-gonjeni i vođeni voljom svemogućeg Boga. Ovdje se radi (ili ‘se govori’) samo o općem istinskom vlastoljublju svakog pojedinog duha i čovjeka i prikazano je što je ono samo po i u sebi. Da, itekako je bilo i vladara koje možemo nazvati opakim/zlim vladarima! Ti su se izdigli iz naroda i pobunili protiv Bogom postavljenih vladara, kao što učini Ašalom protiv svog vlastitog oca Davida. Takvi vladari nisu postavljeni Bogom nego samim sobom i zbog toga su loši i pravi su korov i odgovarajuće forme ‘najdeblje’ materije.

[13] Ali ti, Moj Cireniuse i tvoj car to niste, već ste ono što ste po Mojoj volji, iako još pogani/neznabošci/mnogobošci! Ali meni ste kao neznabošci draži nego mnogi kraljevi koji su za Djecu Božju trebali biti vođe, ali kojima su kao pravim tjelesnim i još više duhovnim ubojicama iste te djece, stari tronovi, krune i žezla oduzeta zauvjek i predana vama mudrijim poganima. – Ovo Sam morao (ili ‘ovo je bilo neophodno’) naglasiti, kako ti Cireniuse ne bi pomislio da ti i tvoj nećak kao uzurpatori sjedite na vladarskom tronu preda Mnom. – No, da se ponovo vratimo našoj refleksiji o korovu i dobroj njivi!”

4/105 [1] Pazite, baš kao što danas ljudi kroz samobljublje, sebičnost, ponos i iz toga proizlazeću žudnju za vlašću/moći postaju izuzetno materijalistični, tako su jednom postojali praiskonski duhovi koji su, popustivši pred kušnjom, postali samo-ljubni, zatim pohlepni za moći, da bi se na kraju pretvorili u materiju.

[2] Oni su sebe izolirali u neizmjerno velike grozdove/ili jata na za vas nezamislivim udaljenostima, tako da se mogu (literalno: ’budu u mogućnosti’) odavati svome samo-ljublju. Naposlijetku, kako su postali u potpunosti pohlepni za moći skroz na skroz, bezbrojne životne forme takvog jednog grozda/jata su se u skladu sa zakonom gravitacije stisnule u jedan neizmjerno veliki grumen/u hrpu, formirajući na taj način materijalno praiskonsko sunce jedne nebeske planetarne školjke.

[3] Vidite, u beskrajnom prostoru postoji neizmjeran broj takvih sistema i nebeskih planetarnih školjki, sa jednim primarnim centralnim suncem koje služi beskrajne svemire kao zajednički centar a ta ‘pra-centralna’ sunca (baš je-) su skupljene/stisnute pra-duhovne zajednice iz kojih su sa ‘vremenom vremena’ proizašli svi ostali solarni svemiri, solarne regije, sporedna centralna sunca, planetarna sunca, planete, mjeseci i komete.

[4] Ali kako se to zbivalo? Vidite, u pra-centralnom suncu je za mnoge velike duhove pritisak postao prevelik! Oni su se žarko za-palili i time se oslobodili od ‘pra-pritiska’. Odletili su bukvalno beskrajno daleko od svoje prve zajedničke grude. Jedno vrijeme su se skroz slobodno i bezopasno rojili/tumarali u svoj nevezanosti beskrajnim prostorom i izgledalo je kao da će od sebe preći u čisto duhovni red; ali kako se nisu mogli osloboditi elementa samoljublja, ponovo su se započeli sakupljati u čvrstu grudu i iz toga su nastala centralna sunca drugog reda u jednoj kao i u bezbrojnim ostalim nebeskim planetarnim školjkama.   

[5] U tim centralnim suncima drugog reda, s ’vremenom vremena’ glavni duhovi su se (raz)jarili zbog stalno rastućeg pritiska, te su se, zapalivši se, počeli masovno odvajati od zajedničkih gruda drugog reda. Opet je izgledalo kako bi mogli izvršiti čisto duhovni ’prelazak’, ali kako su ipak i nakon određenog vremena bili ništa manje ’samo-dopadljivi’ i kako se nisu htjeli pustiti/’okaniti’ samoljublja, ponovno im je rasla materijalna težina i opet su se zgušnjavali u velike grude čime su nasta(ja)la centralna sunca trećeg reda.

[6] Ubrzo se opet dogodilo isto što i kod prijašnjih centralnih sunaca. Viši duhovi su, kao manje brojni, bili postupno izloženi sve snažnijem pritisku još uvijek bezbrojnih podređenijih duhova, razjarivši se ponovno, pa su se na tisuće tisuća tih duhova opet otrgnuli velikom silom od zajedničke grude, ovaj puta sa čvrstom namjerom kako će ovaj puta konačno prijeći u čisto duhovno. Nezamislivo dugo vremena su tako lebdjeli kao široko razvučene mase eterične pare ogromnog stvorenog prostora.

[7] Pri sjećanju na silni pritisak koji su morali trpjeti, sadašnja sloboda im se sviđala. Ali u toj pasivnoj slobodi su s vremenom počeli osjećati glad pa su u prostoru počeli tražiti hranu,- dakle nekakvo zasićenje od bilo kuda izvana. To su onda i našli i morali su ga naći, jer požuda je jednaka onom nordijskom magnetnom kamenu koji nezadrživom silom privlači svo željezo kao i sve one minerale koji sadrže željezo.

[8] Ali što je bila neizbježna posljedica toga? Njihovo biće se uslijed toga malo po malo počelo zgušnjavati/skupljati se; time je bilo probuđeno i samoljublje sa njegovom pratnjom i neizbježna posljedica toga je opet bila zbijanje u zajedničku grudu, za što je opet naravno bilo potrebno bezbroj zemaljskih godina.

[9] Pa opet, što je jedno takvo trajanje pred vječnim Bogom?! Jedan vidovnjak iz pra-vremena jednom reče: ’Tisuću godina pred Bogom su kao jedan dan!’ Ja vam kažem: tisuću puta tisuću godina zaista jedva da su jedan trenutak pred Bogom! Tko je besposličar, njemu će se od silne dosade sati činiti danima, a dani godinama. Vrijednom i radišnom će pak sati postati trenuci, a tjedni dani. Ali Bog je iz/od vječnosti beskrajno ispunjen marljivošću i neprestano je beskrajno radišan i blažena posljedica toga je da se Njemu, vama nezamislivo dugi vremenski periodi moraju činiti kao samo trenuci,- tako da čak potpuno stvaranje jednog sunca pred Njegovim očima traje sasvim kratko.

[10] Iz zadnje opisanih zgušnjavanja/sabijanja/stezanja/skupljanja su nastala i još nastaju planetarna sunca, kao što je i ovo što svijetli ovoj zemlji. Te vrste sunaca su doduše u svom biću mnogo nježnije i blaže nego centralna sunca, ali ipak imaju golemu masu teške materije koja je posljedica samoljublja njihovih eona i eona duhova, iz čijeg samoljublja baš jedno takvo sunce i jeste zgusnuto. Plemenitijim i boljim duhovima u toj svjetlosnoj grudi/kugli s vremenom vremena pritisak od strane prostijih duhova koji su se skroz pretvorili u materiju, postaje pretežak i nepodnošljiv; posljedica toga je kao i kod ranijih sunaca silovitost, erupcija na erupciju i oslobađanje plemenitijih duhova.

[11] Tu se u njima ponovno javlja skroz ozbiljna volja za prelaskom u čisto praduhovno uz pokoravanje istinskom Božanskom redu. Mnogi se bore sa podražajem koji je ’stavljen’/usađen unutar njih i postaju prastvorenim anđelima bez da su (zasad) bili inkarnirani i prošli ’put mesa’. Ali onima, koji se žele podvrći tom putu, direktno na suncu ili pak na ovoj zemlji to biva i dozvoljeno, što je slučaj – da se podsjetimo – i kod ranije opisanih centralnih sunaca, međutim ipak ne tako često kao što je to slučaj kod  o v o g  planetarnog sunca koje ovoj zemlji da(ru)je svjetlo koje najčešće potiče od velike aktivnosti njegovih duhova.

[12] Ali poneki duhovni skupovi, koji se i sa najboljom namjerom oslobode/otrgnu, opet se ne uspijevaju skroz osloboditi samoljublja i tako malo po malo opet započinju služiti/udovoljavati usađenom pra-podražaju; od jednog su ubrzo postala dva i tako neprimjetno sve dalje i više!

[13] Uskoro su materijalno postajali vidljivi kao komete sa dugim repom koje su širile isparenja oko sebe. Što nam govori taj rep? On nam pokazuje glad duhova koji već postaju materijalni i njihovu veliku lakomost za materijalnim zasićenjem. Ta lakomost iz etera izvlači njoj odgovarajuće/korespondentno materijalno i takva jedna kometa kao skup duhova koji su već poprilično materijalni, luta ogromnim eteričnim prostranstvom mnoge tisuće godina tražeći hranu poput krvoločnog vuka.

[14] Tim stalnim usisavanjem i žderanjem postaje sve gušća i gušća, i teža i teža. S vremenom će od sunca od kojeg je potekla opet biti toliko privučena tako da opet mora za-početi, već prema redu, kružiti oko njega. Ako si dozvoli takav jedan red (poredak), postaje planetom kakva je ova zemlja, zvijezda Danica i Venera ili kao Mars, Jupiter i Saturn i kakav je još čitav niz vama nepoznatih planeta.

[15] Sad već imamo planetu i ona je stalno užasno gladna, a kako se sad kao planeta bliže nalazi suncu nego što je to bila kao kometa, od njega dobija dovoljno hrane, koja je istovremeno i mamac kojim bi onoga koji bi stalno bježao neprestano privlačilo sve bliže i bliže i kojeg bi nakon dugog vremena napokon u sebe skroz i pokopalo,- hvale vrijedna želja prastvorenih duhova u suncu, koja s obzirom na velike planete u koje možemo ubrojiti i ovu zemlju na taj način nikad neće biti ispunjena; jer iako su duhovi zatočeni u planetama još uvijek vrlo materijalni, poznavajući materiju sunca, oni više nikad nemaju posebnu potrebu niti želju da bi se sa suncem potpuno sjedinili. Iz sunca (njima) pristižuće duhove i male duhove oni kao okrijepu i hranu rado primaju, ali o udruženju/spajanju sa suncem ne žele znati nista.

[16] Tu i tamo se dogodi da jednom odbjegli duhovi u svojoj skupnoj grudi budu namamljeni i skroz privučeni u blizinu sunca; ali silna gorljiva aktivnost slobodnijih duhova sunca koji okružuju sunce, kojima uglavnom možemo zahvaliti za svjetljenje sunca, prouzrokuju momentalnu najvišu moguću aktivnost svih duhova koji su bili sabijeni u grumen/grudu, na taj ga način razlažući i pri tome čineći da svakog od tih duhova počne privlačiti daljina, kako običavamo reći.

[17] Posljedica takve razbuđene aktivnost duhova koji su dugo bili zgusnuti u planetama ili bar u zrelijim kometama je iznenadno i potpuno raspadanje grumena i oslobađanje mnogih tisuća i tisuću puta tisuća duhova od kojih se većina ovakovom lekcijom opamećena i naučena odmah vraća u pravi(lni) životni poredak i postaje ’prastvorenim anđeoskim duhovima’ i korisnim čuvarima svoje manje slobodne životne braće kao i onih koji su zatočeni u tvrdim grumenima/grudama, pridonoseći dosta njihovom bržem oslobađanju.”

4/106 [1] (Gospodin:) ”Ali jedan dio tih oslobođenih duhova hoće još proći ’put kroz meso’ na nekoj od postojećih planeta. Neki ga prolaze i na suncu, naravno u onom pojasu koji im najviše odgovara; samo na ovu zemlju se upućuju vrlo rijetki, jer im se taj put (’kroz meso’) čini vrlo teškim, pošto se ovdje moraju odreći čak i svojih sijećanja na njihova ranija po-stojanja/stanja započinjući ovdje sasvim novi oblik postojanja, što nije slučaj na ostalim nebeskim tijelima.

[2] Jer, tamo inkarniranim/utjelovljenim duhovima prvo ostaje snu slično sijećanje na ranija stanja i posljedica toga je da su ljudi na ostalim planetama i nebeskim tijelima već iz temelja mudriji i trezveniji nego na ovoj zemlji. Ali baš zato ni nisu u stanju učiniti napredak u viši stupanj slobodnog života. Oni više sliče, kako već jednom rekosmo, životinjama ove zemlje, koje već prirodno imaju usađene određene instinkte, u kojima su toliko usavršene da im čovjek sa svim svojim razumom umnogome zaostaje. Ali pokušajte životinju van/osim toga nečemu naučiti i nećete baš biti u stanju postići zapaženije rezultate!

[3] Dakako da ima i onih koje mogu biti toliko obrazovane, tako da u slučaju nužde mogu biti upotrebljene za skroz jednostavne i grube poslove, kao vol za vučenje, konj, magare ili kamila za nošenje, pas za traženje, lov i tjeranje; ali ih izvan/preko toga nećete puno toga uspjeti naučiti, a o jeziku da i ne govorimo. Jednostavni razlog je u tome što ih jedno tupo sijećanje na njihova ranija stanja na određeni način drži zarobljene, pa time zaokupljene životinjske duše na izvjestan način žive (svoj život) omamljene.

[4] Ali samo kod svih ljudi ove zemlje imamo jedinstveni slučaj gdje im se oduzimaju sva sijećanja i time ispočetka započinje novo životno stvaranje i poredak koji su tako uređeni da uz pomoć njih svaki čovjek (na ovoj zemlji!) može dorasti do potpune sličnosti s Bogom.

[5] Ali zbog toga na ovu zemlju može biti usađena (inkarnirana) samo ona duša koja potječe iz jednog sunca sa svim prisutnim pra-elementima, koja je tamo već bila inkarnirana i koja bi time unutar sebe sadržala/obuhvaćala već sve specifične duševne inteligentne sastavnice nužne za usavršavanje najvišeg duhovnog života, – ili duša koja potječe neposredno sa ove zemlje i koja je već prije prošla sva tri takozvana prirodna carstva i to od najgrublje materije kamena kroz sve mineralne slojeve, odatle kroz sav biljni svijet i naposlijetku kroz čitav životinjski svijet u vodi, na zemlji i u zraku.

[6] Ali čovjek ovdje ne uzima materijalno tijelo, već onaj duševno-duhovni princip sadržan u njegovoj ljuski; jer i ljuska je doduše u daljnjoj analizi duševno-duhovno, ali sama po sebi je još pre-prosta/ne-plemenita, pre-troma, pre-gruba i još je pre-teški izraz samoljublja, sebičnosti, nadutosti/ponosa i najtromijeg, trulog užitka/naslade/slasti najpohlepnijeg, škrtog smrtnog ljutog vlastoljublja. Takva materija mora tek višestrukim raspadanjem biti ‘primljena’ u čišću duševnu supstancu koja služi za oblačenje i ovijanje; međutim, za stvarnu duševnu supstancu od toga/nje nikad ne bude nikakve koristi.

[7] Ali zato na ovoj zemlji postoji u-toliko više vrsta minerala, biljaka i životinja nego na svim ostalim planetama i suncima, naravno svakom zasebno. Zbroj vrsta na svim planetama bi naravno premašio broj vrsta na zemlji, ali na svakom drugom zasebnom planetu nema niti sto-tisućiti dio vrsta kao ovdje na ovoj zemlji u svakom od njena tri carstva. Baš zbog toga je samo ova zemlja, u potpunom smislu, određena za nošenje Božje djece.

[8] Kako je i zašto to tako? Ova zemlja je pod skroz neobičnim okolnostima. Ona kao planet doduše pripada ovom suncu; ali strogo uzeto ona nije iz ovog sunca kao sve ostale planete- sa iznimkom jedne planete između Marsa i Jupitera koja je iz određenih loših/zlih razloga bila uništena sama sobom zbog ponašanja svojih vlastitih stanovnika, još prije šest tisuća godina – već svoj nastanak izvorno vuče još iz pra-centralnog sunca i na određeni je način za vas nezamisliv broj godina starija od ovog sunca. Međutim, tjelesno je započela svoj postanak tek nakon što je ovo sunce kao već dugo izgrađena gruda svijeta, započelo prvu putanju oko svog centralnog sunca, tako da je svoje materijalno/tjelesno sebi ipak privukla/navukla od/iz ovog sunca.”

4/107 [1] (Gospodin:) “Prije mnogo tisuća puta tisuća zemaljskih godina zemlja je bila tjelesno umnogome teža i njezini duhovi su bili pod velikim pritiskom. Tu je došlo da razjarivanja gorih duhova koji su se pritom od nje odvojili sa dosta grube materijalne mase, zanoseći se/tumarajući tisućama godina vrlo neurednom putanjom oko ove zemlje.

[2] Ali kako su pak, osim par grudvi, svi dijelovi bili skroz meki i napola tečni i kako se čitava masa nalazila u rotaciji, tako se ta čitava  masa naposlijetku pretvorila u veliku kuglu, čiji je okret oko vlastite osi s obzirom na mali promjer bio prespor, da bi na svojoj ne baš tako maloj površini uspjela ravnomjerno zadržati tekućinu, jer je njezino okretanje oko zemlje suprotno tome bilo prilično hitro, čime se događalo da se sve tekuće na zemlji povlačilo na njezinu suprotnu stranu, s obzirom na silu koja ga je zabacivala.

[3] Ali tako se je stvarno težište tog okruglog grumena malo po malo sve više prebacivalo na onu stranu na kojoj se nalazila sva ta tekućina, i rotacija samog grumena oko vlastite osi je konačno – zbog sve veće kompaktnosti grude i sve manje mogućnosti vode da se probija, curi i stvara valove dovoljnom brzinom- skroz prestala, tako da je (od) tada cijeli grumen, zemlji, od koje je bio izbačen, počeo pokazivati samo jedno te isto lice.

[4] I to je isto bilo u redu, kako bi tvrdokorniji/tvrdoglaviji duhovi mogli uvidjeti koliko je dobro biti zatočen u skroz suhu te od hrane skoro potpuno oslobođenu materiju. Istovremeno ovaj dio mjeseca služi (grumen/gruda o kojoj čitavo vrijeme govorimo jeste baš naš mjesec), od kad je zemlja nastanjena ljudima, i za slanje onih ljudskih duša koje su najzaljubljenije u (ovo-)svjetsko, koje bivaju obučene u tanku prozračno-materijalnu kožicu, i svoju lijepu zemlju odande mogu sa jedne udaljenosti od tisućama tisuća sati puta, gledati do mile volje nekoliko tisuća godina i mogu žaliti što više nisu njeni škrti stanovnici. Ali da se i pored sve svoje pohote ne mogu više vratiti na zemlju, to je organizirano. Nekoliko eona zemaljskih godina će malo po malo i najtvrdokornije (od njih) opametiti!

[5] Sada ste, eto, vidjeli kako je nastao cijeli stvoreni svijet, sve do planetarnih mjeseca, koji su skoro svugdje gdje postoje, nastali na isti način, te imaju istu prirodu i služe istoj svrsi.

[6] Ali na koji način je i iz kojeg razloga prvobitno iz duhova koji su upali sami u sebe proizašao cijeli stvoreni svijet, sve dolje do mjeseca, baš na taj isti način su sa vremenom na tvrdim i teškim nebeskim tijelima stvorena brda kao prve džinovske biljke jednog svijeta i kasnije svakojake biljke, životinje i naposlijetku i sam čovjek.

[7] Bolji duhovi se nasilno otimaju sve većem pritisku materije, na taj način snagom svoje volje rastvarajući i vlastitu materiju. Tako su mogli odmah preći u red čišćih duhova; ali stari podražaj još uvijek djeluje istom starom silom. Samoljublje se ubrzo opet budi, biljka siše, životinja ždere i čovječja duša, jedva tek iznova stupajući u staru Božansku formu, lakomo/proždrljivo traži materijalnu hranu i isto tromo zadovoljstvo; zbog toga se opet mora ubrzo zaogrnuti materijalnim tijelom, koje je pak finije od stare, griješne materije. Ali i pored finog tijela jadnoj duši koja u istom živi samoljublje toliko raste, i opet bi se pretvorila u najtvrđu materiju da joj Ja nisam u srce (po)stavio/usadio jednog čuvara, jednu iskricu Moga duha ljubavi.’

Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 4/103-107’ J.Lorber