Jakob Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Jakob_Lorber

Jakob Lorber

Jakob_Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Komentar Dr. W. Lutza

Print Friendly, PDF & Email

Korespondencija između Abgara Ouchame, Kralja Edesse, i Isusa Nazarećanina

Komentar Dr. Waltera Lutza

 

Uvod

Kralj Abgarov put ka savršenstvu

Istinski put iskupljenja kroz ljubav prema Bogu i bližnjemu je opisan na posebice ganutljiv način u Jakob Lorberovom tumačenju dragocjene korespondencije između Isusa i Abgara Ukkame, kralja Edesse. Pošto baca podrobnije svjetlo na učenje o spasenju, rezimirajmo ukratko sadržaj ovog jedinstvenog i znamenitog zapisa.

Povijesni zapisi dokazuju kako je Abgar Ukkama bio poganski Armenski kralj u Mezopotamiji. Kaže se za njega da se kronično razbolio, zaradivši tijekom jednog od svojih putovanja u Perziju vrlo tešku bolest (najvjerojatnije gubu). Ni jedan doktor ga nije mogao izliječiti od ove bolesti koja je isto tako rezultirala paralizom obje njegove noge. Drugim riječima, vrlo teška zemaljska nesreća jednog čovjeka u najboljim godinama njegovog života!

To je način kako Nebeski Otac obično počinje odgajati naše umove i srca. Nama, koji sa prirodnog gledišta, obično živimo u potpunosti za svijet, je dozvoljeno zaći u nepriliku tako da bi se okrenuli od vanjskih stvari prema unutra, od svijeta i vremenih stvari ka duhu i vječnim stvarima, kako bi naposlijetku potražio On, Koji je Svemogući Pomagač i Spasitelj.

Tako se zbilo da je poganin Abgar, nakon što je od svojih slugu čuo za Božanski obdarenog čudotvorca-Spasitelja Isusa, napisao Isusu pismo preklinjući Ga kako slijedi:

‘Čuvši takve stvari o Tebi zaključio sam, Ti mora da si ili Bog, Koji je sišao sa neba; ili si Ti bar Sin Boga velikoga, kad izvodiš takva čuda! Ja Te stoga ovim pismom milostivo preklinjem da dođeš k meni i izliječiš me od moje bolesti… Svi će Te služiti i voljeti u njihovim srcima! Očekujem Te sa najvećom čežnjom svoga srca.’

Na ovu zamolbu za pomoći Gospod je odgovorio porukom zapisanom od strane jednog od Njegovih učenika, govoreći

‘Abgare, blažen si ti jer imaš vjere a nisi Me vidio!

Kada je Gospod vidio da je toliko ojađeni Abgar imao tako veliku vjeru, proglasio ga je blaženim, to jest, sigurnim u Bogu (= zaštićenim od strane Boga).

Kakvu je vrstu vjere Abgar imao da mu je Gospod dao tako veliko obećanje? To nije bila površna, slijepa vjera, jer Abgar je sebe putem svojih slugu detaljno obavijestio o Židovskom Spasitelju, Njegovim čudesnim djelima, Njegovim sposobnostima i Njegovom karakteru. Niti je to bilo jedino prianjanje uz istinu, ili vjera motivirana jedino intelektom; već je nesretni, dobrodušni kralj bio podučen od strane svoje unutarnje Božanske iskre kako ovaj mudri, dobri i moćni Spasitelj mora biti ili Bog ili Sin Božji. Ovo unutarnje (spo)znanje je u njegovom srcu zapalilo ‘najveću čežnju’, stoga ne vjeru utemeljenu na samom rasuđivanju, nego vjeru i istinsku ljubav koji dolaze iz srca. – Samo zato što je njegova vjera bila ovakve vrste a sveta ljubav koju je imao utemeljena na ovom čvrstom (spo)znanju je Isus mogao odgovoriti pozivaocu: ‘Blažen si jer imaš vjeru!’

Naravno, Abgar je, što se tiče njegove vjere i ljubavi, bio tek na samom početku svoga razvoja. Smatrajući G a za Božanski inspiriranog doktora, on je mislio kako ga Isus treba osobno vidjeti (pregledati), da bi mogao ostvariti izliječenje. Pored toga, Abgar je u svojoj zamolbi za pomoć mislio jedino o svojem fizičkom izliječenju, i ništa drugo. Iz tog razloga, prvi odgovor kojeg je Isus poslao mora da je Abgaru izgledao čudno i ne previše zadovoljavajuće:

‘Strpljivo podnosi svoju ne-pretešku bolest. Nakon Mojeg uznešenja u nebo, poslat ću ti učenika, da izliječi tvoju bolest, te tebi i svima koji su sa tobom dà istinsko zdravlje!

Mnogi od nas bi na takav odgovor uzvratili: Kakav je to Spasitelj? Svatko mi je mogao dati takvo isprazno obećanje. I uz sve to bi ja kroz moju vjeru trebao zadobiti blaženstvo? Ne, takav čudotvorni Spasitelj ne može vrijediti puno. Sve što sam načuo sigurno mora da je bajka.

Može biti da je sličan glas najprije i zazvučao u Abgarovoj duši. Ali kralj je, već naviknut okretati se prema unutra zbog njegove patnje, uskoro orno slušao nježno šaputanje Božanskog glasa u svojem srcu, koji mu je objasnio odgovor Gospoda na istinskom svjetlu, snažeći u njegovoj teškoći njegovo povjerenje i ljubav tako da nije posrnuo u svojoj vjeri.  

Kada je ubrzo nakon toga njegovog najstarijeg sina i prijestolonasljednika napala neizlječiva groznica, Abgar se u njegovoj velikoj ojađenosti ponovno okrenuo k Isusu, pišući Mu u svojem pismu:

Abgar, nesretni vladar u Edesi, Isusu, dobrom Spasitelju, Koji se pojavio u kraju oko Jeruzalema, svečan pozdrav i sva Božja počast! Oh Isuse, Ti dobri Spasitelju! Vidi, moj najstariji sin, prijestolonasljednik, koji se zajedno sa mnom iznad svake mjere radovao Tvom dolasku u moj grad, se smrtno razbolio. Opaka groznica ga je zahvatila, i prijeti ga umoriti svakog trenutka! Međutim, ja znam pošto me glasnik o tome izvijestio, da Ti iz daljine liječiš svakojake bolesnike bez lijekova samo kroz riječi i volju! Oh Isuse, Ti dobri Spasitelju, Ti istinski Sine Boga Najuzvišenijeg, jer Ti to uistinu jesi, neka moj sin koji Te toliko puno voli, da bi zbog Tebe i u smrt išao, također ponovno ozdravi kroz Tvoju moćnu riječ i volju! Oh Isuse, Ti dobri Spasitelju! Izgovori (tu Svoju moćnu riječ), jer i ja sam također bolestan, no ovog puta ne objavljuj Tvoje ranije spomenuto uzašće; nego pomozi, pomozi, pomozi, mome sinu odmah!’

U ovom stadiju, Abgarova vjera je porasla u znatnoj mjeri iako on sam nije bio izliječen od njegove bolesti. Kada Gospod vidi ovaj napredak u vjeri i u ljubavi, On smjesta šalje riječ molitelju:

‘Abgare, velika je tvoja vjera, i kao posljedica toga bi se situacija tvoga sina mogla još više poboljšati (u smislu, ‘on bi zato mogao još prije ući u Kraljevstvo Nebesko, u svoj vječni dom, i sreću koja ga tamo čeka’). Budući Sam u tebi pronašao ljubavi više nego u Izraelu, i zbog toga želim za tebe učiniti još više, (blagoslovit ću te) onako kao da si ti jedini vjernik (na Zemlji).’

Ali u čemu se sastoji ovo ‘još više’ u odgovoru na Abgarovu ljubav?

Pismo se Gospodnje, napisano od strane Njegovog učenika, nastavlja:

‘Moj dragi Abgare, ti ćeš zasigurno izgubiti svoga sina što se tiče tijela u svijetu, ali što se tiče Duha ćeš ga zadobiti tisućerostruko u Mojem vječnom Kraljevstvu!’

Tko među nama također ne bi ovo doživio? Istina je: Jednom kada se u potpunosti okrenemo prema Bogu u našem srcu, mi tijela što se tiče gubimo svijet (ili ‘gubimo u svijetu’). Jer, ako želimo dosegnuti vječno i neuništivo ne možemo nastaviti biti priljubljeni uz vremeno i prolazno. Prema tome, naš nam nebeski Otac, pripremajući nas za nebesko blaženstvo u Njegovom duhovnom kraljevstvu, određuje ‘oskudnu porciju’.

Gospod nastavlja snažiti Abgara obećavajući mu:

‘Međutim, nemoj vjerovati kako će tvoj sin, iako će umrijeti, doista umrijeti! Ne, ne; nego kada umre, on će se onda konačno probuditi iz sna smrti ovoga svijeta u istinski vječni život u Mojem Kraljevstvu, koje je Duhovno a ne fizičko!’

Ponovno ove riječi važe za sve nas koji, iz ljubavi prema Bogu, odbacimo i izgubimo materialno. Kada se to dogodi, uvijek zapamtimo ove riječi Gospodnje i obećanje koje je dao Abgaru!

Gospod, podučavajući Svojeg predanog učenika Abgara, u istoj poslanici ide čak još jedan korak dalje, govoreći mu:

‘U sljedećih nekoliko dana, ubogi mladić će doći u tvoj grad. Primi ga i budi dobar prema njemu, i obradovat ćeš Moje srce, pošto Sam tvome sinu osigurao toliku ogromnu milost te Sam ga, naračun njegove ljubavi, pustio da tamo ode prije Mene, jer Ja ću biti uznešen sa kolca (ili ‘tamo gdje ću i Ja otići kada budem uznešen sa križa’).  – Amen.’

Zašto je ovo bio napredak na cesti postizavanja ljubavi? Razmotrimo Abgarovo prvo pismo Isusu, i vidjet ćemo kako je u toj zamolbi za pomoć kralj jedino tražio pomoć za sebe. Prema tome, u njemu, koji je bio početnik s obzirom na vjeru i ljubav, je jedino ljubav prema sebi bila aktivna te ga je motivirala samog sebe radi uputiti zamolbu Židovskom čudotovornom Spasitelju. Na isti način to obično započinja sa nama. Kako sve ostalo ne uspijeva, mi, gonjeni našim vlastitim jadom, kojeg je Gospod u Svom mudrom rukovođenju dozvolio, tražimo pomoć od nevidljivog Boga Koji boravi u našem srcu. I čak je i ovaj početak obično blagoslovljen milošću Njega Kojeg tako tražimo. Ali to nije sve što Bog čini. Naša ljubav treba izrasti dalje od točke gdje se brine samo za naše vlastito ja, toliko puno da neće obuhvaćati jedino one oko nas, već konačno sva bića u stvaranju našeg Nebeskog Oca.

U Abgarovom drugom pismu, zamolbi upućenoj namjesto njegova sina, vidimo inteligentnog učenika Vječne Ljubavi kako je napredovao do drugog stupnja, naime, ljubavi spram sina koji mu je pri srcu. Ova ljubav prema vlastitoj djeci je već određena vrsta ljubavi prema bližnjemu, kroz koju Nebeski Otac naučava ljude (baš kao i u višim predjelima prirode animalne duše) zaboraviti njihovo vlastito ja i okrenuti njihovu ljubav prema drugim bićima, njihovoj djeci i mladima.

Ova vrsta bližnje ljubavi spram vlastitog potomstva ili druge krvne rodbine, budući da je na najnižem nivou, ima naravno kao svoj temelj još podosta veliki dio samo-ljubavi. U očima našeg Nebeskog Oca, ona je samo početak i daleko je od toga da bi nas pred Njime prikazala usavršenima.

Doista, čovjekov se duhovni razvoj često obustavi i uspori kroz ovu vrstu ljubavi, pošto u svoj istini čovjek voli samo sebe u pre-širokogrudnoj ljubavi spram svoje djece i rođaka.

Prema tome, Gospod, nastavljajući ‘isjeliteljski tretman’ Svoga inteligentnog učenika, smjesta ide još jedan korak dalje. Jer sada će Abgar imati priliku proširiti svoju ljubav na potpunog stranca, siromašnog mladića lutalicu, jednog od najsiromašnijih. Prema njemu on treba iskazati svoje dobro.

Mnogi bi od nas opet rekli: ‘Baš krasna zamjena za moga sina i nasljednika!’ – Pa ipak kakav je Abgarov stav u ovoj školi vjere, ljubavi i duhovnog iskupljenja?

Odgovor pronalazimo u trećem pismu. Tamo, Abgar zahvaljuje na Božanskom obećanju glede njegova sina te kratko napominje kako je mladić kojeg je Gospod najavio kod njega, i da je ‘dobro zbrinut’. Tako je Abgar, udovoljavajući želji Gospoda, ljubazno pružio smještaj i hranu siromašnom mladiću putniku koji mora da je bio izmoren svojim putovanjima. Stoga vidimo kako je kralj Abgar napredovao od ljubavi spram sebe samoga i spram svojih vlastitih ka potpunoj ne-sebičnoj ljubavi spram nepoznatog, vrlo siromašnog bližnjega.

A sada to isto Abgarovo pismo spominje nešto vrlo značajno, naime, da su kroz ovog istog vrlo siromašnog mladića kralj i njegov sin na čudesan način zadobili istinski portret Gospoda Isusa.

U mom gradu,’ Abgar napominje, ‘međutim, živi vrlo veliki umjetnik u slikanju; on je smjesta za mene naslikao, po opisu mladića, Tvoje poprsje. Moj sin i ja smo bili iznenađeni i vrlo zadovoljni sa tom slikom, da bi nakon toga ubogi mladić priznao, kako Ti, oh Gospode, baš tako izgledaš!’ 

Koje je duhovno značenje ovoga? Činjenica da je Abgar primio portret znači da za svih nas – za naše spasenje i najviše blaženstvo – živa slika Gospodnja, sada u obliku čiste duhovne iskre usađene u našu dušu, postaje perceptibilna čim napredujemo od ljubavi prema sebi ka čistoj ljubavi prema bližnjemu.

Tako je, odgovarajući na Abgarovo posljednje pismo Gospod za njega napisao sljedeću poruku:

Oh Abgare! Abgare! Kada bi samo mogao, i kada bi bio u stanju dokučiti, koliko te Ja zbog toga puno volim, i kakvu veliku radost ti stvaraš Mome vječnom Očevom srcu, kao posljedica toga bi te preplavilo (toliko) ogromno blaženstvo, da više nikad ne bi mogao živjeti!’

A o velikoj ljubavi spram Boga i brata, koja je sada u Abgaru našla izražaj, Gospod piše:

‘U-istini, u-istini ti govorim: oni koji vjeruju u Moje učenje, da je izašlo od Boga, će također biti uskrsnuti iz mrtvih Najmlađeg Dana (= prvog dana u duhovnom svijetu, tj. odmah nakon smrti), pod ovim okolnostima će svatko susresti svoju pravednu presudu. Ali oni koji Me ljube poput tebe, ti smrti neće okusiti nikada! Onako brzo poput najbrže misli, će oni također biti preobraženi iz ovog života tijela u sam najradosniji vječni život, i nastanit će se sa Mnom, njihovim Ocem od vječnosti!’

Primivši ovo veličanstveno obećanje i portret koji mu pruža toliko puno radosti, Abgar je, sa velikom mirom svoga uma, sada mogao u svom četvrtom pismu obavijestiti Gospoda kako je njegov sin umro prije nekoliko dana; također, da je sin zatražio od njega, Abgara, da prenese srdačnu zahvalnost Gospodu što mu je dozvolio umrijeti u Njegovoj milosti. Sin je umro u čistoj nebeskoj radosti, zazivajući:

‘Ti jedini si moja vječna Ljubav! Ja živim, Ja živim, Ja živim kroz Tebe u Tebi vječno!’

Nakon ovog radosnog predavanja onog što je volio najviše na svijetu i izražaja nepokolebljive vjere i žarke ljubavi, naša korespondencija opet otkriva jedan novi, još značajaniji događaj. Dok sva dosadašnja pisma nisu bila napisana od strane Gospoda Osobno, već na Hebrejskom od strane Njegovih učenika, sada stiže pismo kojeg je Gospod Sam napisao na Grčkome, domaćem jeziku poganskih naroda.

Čak i u ovom naizgled nevažnom događaju leži korespondencija i pravilo! Jednom kada budemo u stanju, u nepokolebljivoj vjeri i žarkoj ljubavi spram Gospoda, odbaciti sve materijalno, čak i ono što nam je najdraže, ne stremeći više sebično za imovinama, Gospod, Koji je do sada koristio Svoje sluge (duhove zaštitnike i anđele), dolazi k nama osobno. U sićušnoj odaji našeg srca On više ne govori samo na ‘drevnom Hebrejskom’, to jest, u vanjskoj, Biblijskoj Riječi Božjoj, već kroz Unutarnju Riječ na domaćem jeziku našeg srca (koji korespondira sa Grčkim dijalektom kojim se koristi Abgar).

A ovo je ono što nas glas naučava:

‘Odsada budi vrlo milosrdan, i ti ćeš također pronaći veliko milosrđe (ili ‘kako bi i sam pronašao milosrđe’)! Ne zaboravi siromašne; jer svi oni su također Moja braća, čini njima, što činiš Meni, i Ja ću te stostruko nagraditi (ili ‘stostruko uzvratiti’). Traži Najveću Stvar, što je Moje Kraljevstvo, onda će ono što je ponizno u svijetu doći k tebi. Međutim, ako budeš tražio jedino ono što je nevažno, nećeš se moći smatrati dostojnim Najvećeg.’

Ove riječi, koje je Gospod Osobno uputio Abgaru, svom ‘voljenom sinu i bratu,’ na jeziku kojeg Abgar jasno razumije, su isto tako i kvintesencija svih nama danih pravila.

Međutim, u istom pismu Abgaru Gospod ukazuje na najviši i konačni izražaj ljubavi prema bližnjemu, naime, ljubav prema neprijatelju, dodajući kao usput (slučajno):

‘Ti međutim imaš zločinca, koji je po tvojim mudrim zakonima zaslužio smrtnu kaznu. Ja ti međutim kažem, ljubav i milosrđe su uzvišeniji nego mudrost i pravednost! Odnosi se stoga prema njemu sa ljubavlju i milosrđem, i postat ćeš jedno sa Mnom i sa Ocem, Jednim, Koji boravi u Meni, i iz Koga Sam izašao, smrtno biće isto kao i ti.’

Dakle, ovo je opet bio priličan teret za Abgara. Naš kraljevski prijatelj je bio podvrgnut novom, silnom iskušenju srca i očekivalo se da tijekom njegova napretka duž ceste k spasenju, nauči najtežu stvar: naime, da se prema zatočenom političkom zločincu, vrlo opasnom čovjeku koji je kovao zavjere protiv kraljeva života i prijestolja, odnosi ne u skladu sa mudrošću i pravdom, već sa ljubavlju i milosrđem! Ali Abgar je prošao također i ovu lekciju i probu. Već tri tjedna nakon toga je mogao napisati Gospodu u svojem petom pismu:

‘Izvršavajući Tvoju želju, ja nisam samo uklonio ozoglašenog državnog kriminalca iz zatvora, već sam ga također upisao u moju školu i doveo za svoj stol. Da li sam time učinio dobro ili ne, kako izreka kaže, činiti previše dobrih stvari, i to procjeniti, to je iznad mojeg ljudskog razumijevanja. Prema tome, oh Gospode, ja Ti u ovom pismu također iznosim ovu stvar, da bi me Ti najmilostivije ispravno uputio u svezi toga.’ 

I Abgar, koji je iz svoje neizmjerne ljubavi u stanju prepoznati u Isusu, po pojavi skromnom čovjeku, beskonačno Božansko Biće Koje je Stvoritelj i Vladar cijelog svemira, je toliko prepun zahvalnosti da on smjesta želi uvesti u svoje kraljevstvo sve Zapovijedi Gospodnje.

Nakon ovog potpunog prepuštanja, Gospod u Njegovom odgovoru obećava Svojem ‘voljenom sinu i bratu Abgaru’ kako će mu podariti, njemu Poganinu, sinovljev odnos sa Bogom u njegovom punom svjetlu i blaženstvu, otkrivajući temeljni princip cijelog Kraljevstva i spasenja dodajući:  

‘Moj zakon je čista Ljubav.’

Međutim, Abgaru je dalje rečeno da u skladu sa ovim temeljnim zakonom i, posljedično tome, Božjom voljom ima puno stvari koje on još ne može dokučiti. Kada, uskoro, njega zasjeni (prekrije) Božji Duh, On će ga podučiti u svemu. Abgar je pravilno postupio sa zločincem:

‘Jer vidiš, Ja činim isto sa vama poganima. Pri svemu tome je tvoje djelo dobro ogledalo, za ono što Sam već učinio i što ću kasnije u izobilju učiniti.’

Sada je Abgar postigao najviši stupanj ljubavi kojeg stvoreno biće može ostvariti, budući da je tako velikodušno tretirao svojeg najgoreg neprijatelja, čovjek bi očekivao kako će u svjetovnim stvarima stvari za njega stvari ići izuzetno povoljno, te kako će biti u stanju potpuno dati oduška svojoj ljubavi, koja je sada obuhvaćala sve njegove podanike. No baš suprotno tome, ovo šesto pismo, zamolba za pomoć, – opet vrlo značajno i puno korespondentnog značenja – nas izvještava o nečemu što je sasvim drugačije prirode. Jer u njemu žestoko  iskušavani čovjek piše:

‘Oh Gospode, oprosti mi zbog moje velike drskosti, i mojeg već stvarno smjelog pristupa Tebi. Ali Ti bez ikakve sumnje znaš, da dobre doktore čovječanstvo uvijek izuzetno cijeni, pošto su oni oduvijek posjedovali najsigurnije znanje u prirodnim stvarima, budući se pri velikim pojavama (= katastrofama) u prirodi svatko rado okretao ka njima, jedino da bi primio od njih više ili manje bez-osjećajnu (apatičnu) informaciju. Koliko li Si samo beskrajno iznad svih u prirodu upućenih svjetovnih doktora Ti u mojim očima, Ti Koji nisi samo Doktor za sve stvari, već Si također istovremeno i Stvoritelj i Gospodar cijele prirode od vječnosti! Tebi Jedinome mogu sada predstaviti moju čudnu nacionalnu krizu, i zaklinjati Te iz najdubljih dubina mojeg srca da milostivo spriječiš ovu čudnu patnju. Vidi, kao što najsigurnije već znaš, prije deset dana smo ovdje osjetili mali zemljotres, koji, međutim, zahvaljujući Tebi, nije ostavio nikakve određene posljedice. Nekoliko dana nakon tog zemljotresa sva voda je postala mutna, i svaka osoba koja je pila vodu je zadobila glavobolje, i posljedično tome postala potpuno zbunjena! Ja sam smjesta objavio strogu odredbu, da nitko ne može koristiti vodu u cijeloj mojoj zemlji, sve dok ponovno ne donesem odredbu o njezinom korištenju. U međuvremenu će, međutim, svi moji građani trebati doći k meni u Edessu, gdje će dotle biti snabdjeveni sa vinom i vodom, koje sam sada posebice u tu svrhu dopremio na velikim brodovima sa prilično udaljenih Grčkih otoka. Ja vjerujem, pošto me čista ljubav prema mojim ljudima i najiskrenije sažaljenje nad istima pokrenulo na ovu akciju, da nisam loše postupio. Iz tog razloga Te preklinjem, oh Gospode, u svoj poniznosti i skrušenosti u mome srcu, pomozi mome narodu i meni izaći iz ove krize!’

Što nam upada u oči u ovim Abgarovim riječima je činjenica kako se on nakon ove nove kušnje ne suprotstavlja Gospodu te, pun duhovnog ponosa, kaže: ‘Gospode zašto me podvrgavaš (izlažeš) svemu ovome?’ Daleko od toga. Pred licem nove nevolje on nastavlja, prepun povjerenja: ‘Oh Gospode, ja znam da su sve dobre i zle sile podređene Tebi i da se na Tvoj znak moraju povući.’

Tako vidimo kako je sred ove teške kušnje Abgarova vjera, koja je već u prvim pismima bila očigledna, napredovala do potpunog (sa/spo)znanja i najvišeg povjerenja!

A sada ponovno čujemo nešto od velikog značenja:

‘Kada je Gospod pročitao ovo pismo, bio je duboko ogorčen/razdražen u Svojem najdubljem biću, i progovorio je glasno poput groma: ‘Oh Sotono, Sotono! Koliko dugo još želiš kušati Boga, Gospoda svoga?! Što ti je napravilo ovo dobro malo kraljevstvo, ti najopakija zmijo, da si ga tako odvratno zarazio?! Na ovome nauči još jednom, da Sam Ja tvoj Gospod, i stoga će od sada pa ubuduće biti kraj tvojoj podlosti u ovoj zemlji. Amen.’

A Abgaru, Gospod piše:

‘Moj voljeni sine i brate Abgare! Ovaj užasan udarac ti nije nanio tvoj, već jedino Moj neprijatelj. Ti međutim, ne poznaješ toga neprijatelja; Ja Ga međutim, poznajem jedno vrlo, vrlo dugo vrijeme. Moj neprijatelj je stari nevidljivi vladar ovog svijeta, i do sada je imao veliku moć ne samo na ovoj Zemlji, koja je njegova kuća, već također i na zvijezdama. Njegova moć će trajati jedino kratko vrijeme, i uskoro će princ ovog svijeta biti poražen. – Ti ga se međutim više nikad ne moraš bojati, pošto Sam ga Ja sada porazio za tebe i tvoje ljude. Prema tome, sada možeš u miru koristiti vodu u svojoj zemlji, pošto je ona u ovom trenutku postala potpuno zdrava.’  

Koje je značenje ovog odgovora danog od strane Gosoda i svih ovih zadnje spomenutih događaja u svezi Abgarova života i duševnog razvoja?

Čim je neprijatelj Gospodnji (nasuprotni pol = zlo), princ ovog svijeta, vidio da plemenita duša, sazrijevajući u vjeri i ljubavi, prijeti potpuno pobjeći iz njegovih šapa, on čini sve ne bi li onemogućio taj bijeg. Kako više nije u stanju učinkovito napasti takvu osobu u njezinoj neposrednoj duhovnoj sferi, to jest, njezinoj vjeri, i ljubavi spram, Boga, on sada napada čovjekove materijalne temelje (njegovo ‘zemaljsko tlo’). Tamo uzrokuje silan ‘zemljo-tres’, u nastojanju da ugrozi i uništi čovjekovo materijalno postojanje. Ako u tome ne uspije, on truje izvore i bunare, drugim riječima, on nastoji uništiti čovjeka klevetanjem njegova karaktera. – Zar to nije činjenica koju možemo često promatrati kod ljudi koji su na duhovnom putu? Možda smo svi mi doživjeli to u većoj ili manjoj mjeri u nekom trenutku našeg života.

Međutim, kada čovjek tijekom takve ekstremne probe u materijalnoj sferi stoji čvrsto na zemlji poniznosti, kada, nasuprot tome, on prianja sa sve više rastućim povjerenjem uz nebeskog Oca i Njegovu svemoć, onda dolazi trenutak kada zlo gubi svoju napasnu i uznemiravajuću moć nad njim i Gospod ‘tjera/odbija i sputava/zavezuje’ neprijatelja tog čovjeka. I to zbog toga jer za ovu usavršenu dušu moć nasuprotnog pola kao sredstva za njegovo obrazovanje i konsolidiranje više nije nužna.

Ovo duboko unutarnje značenje posljednjih događaja Gospod krasno razotkriva Abgaru govoreći:

‘Vidi, dok si Me ljubio, loše stvari su ti se dogodile; međutim, pošto je tvoja ljubav prema Meni bila silnija u tjeskobi, zbog toga je tvoja ljubav prevladala nad svom paklenom silom, i ti si sada zauvijek slobodan od takvih paklenih napada.’

Kada je Abgar primio ovo dubokoumno tumačenje puta kojim Bog vodi i podučava Svoju djecu, u njegovom srcu više nema mjesta za išta drugo osim za Gospoda. Sve što sada može činiti u svojoj izobilnoj zahvalnosti i ljubavi je uzviknuti:

Oh moj Bože, oh moj Gospode! Oh, Ti jedini ispunjavaš moje srce i moje misli!’  

I sa cijelim njegovim srcem i umom koji prebivaju na Gospodu i Njegovoj skoroj smrti na križu, sve što želi je:

‘Oh Gospode! Obavijesti me, što ovdje da napravim za Tebe. – Neka uvijek bude Tvoja Sveta Volja!’

Ovdje vidimo Abgara u uzvišenom duhovnom žaru i potpunoj posvećenosti usavršenih anđela, koji jedino gledaju u Gospoda te su, kako više nemaju nikakvih vlastitih želja, potpuno posvećeni vršenju Božje volje.

‘Gospode, obavijesti me, što mogu napraviti za Tebe!’ To je vrhunac savršenstva, na kojeg se čovjek popeo iskupljujućom stazom vjere i ljubavi. Na njemu stoje oni duhovi, sada anđeli i anđeoski prinčevi koji su prošli kroz težak zemaljski probni život i, prateći Božansko rukovođenje, ostvarili njihov cilj. Njima Gospod sada može potpuno razotkriti najdublje tajne Njegovog plana stvaranja i spasenja poradi boljeg ispunjavanja njihovih zadataka. Tako, u Njegovom posljednjem odgovoru, Gospod otkriva Abgaru zašto se sve mora zbiti na taj način sa Njime, Gospodom. I tajna križa se razotkriva pred njime.

‘Ne plaši se drvenog Križa na kojeg ću biti prikucan, jer vidi, posebice će taj Križ, za sva buduća vremena, biti kamen temeljac Božjem Kraljevstvu, i kapija za ulazak u njega.’

Ali njemu je također predskazan pobjednički rezultat velikog događaja:

‘Ja ću međutim biti mrtav, tijela što se tiče, samo tri dana; trećeg dana ću, međutim, uskrsnuti od mrtvih u Jeruzalemu kao vječni Pobjednik nad smrću i paklom i Moj svemogući sud će doći nad sve zle prijestupnike! Međutim, za one koji su Mi pri srcu, široko ću otvoriti nebeske kapije pred njihovim očima.’

Pregledavajući sa ove uznosite visine korespondenciju nanovo danu Jakob Lorberu, možemo vidjeti kako je u ovom malom, vrlo dubokoumnom Evanđelju, predstavljenom kroz autentičnu priču na jedan razumljiv i čist način, bilo dano jasno i uvjerljivo pravilo jedinog, istinskog, iskupljujućeg puta ka Bogu. Vidimo sve stepenice duhovnog razvoja, koji započinje sa jednostavnom vjerom u Božanski obdarenog čudotvornog Spasitelja i završava u bezuvjetnom, nepokolebljivom (sa)znanju o sveobuhvatnoj ljubavi, mudrosti, i svemoći Boga u Isusu – a u drugu ruku također sve vrste i stupnjeve ljubavi, od ljubavi prema sebi koja za cilj ima jedino vlastito fizičko izliječenje pa do uzvišene, duhovne, čiste ljubavi koja je potpuno posvećena Isusu.

Tko bi, upoznavši na ovaj način ovaj predivan mali razgovor, posumnjao da takvo svjetlo može doći k nama jedino iz najviših nebesa, najčišćeg izvora Božanske istine i ljubavi, i da ovo djelo nije bilo nadahnuto od strane nijednog ljudskog bića, duhovnog entiteta, ili čak demona. Neka mnogi, doista svi ljudi, to uskoro prepoznaju i odbace njihove isprazne ideje i raspre u svezi puta ka spasenju, prihvaćajući kroz njihovo djelovanje i ponašanje ovo Evanđelje koje je poganskog kralja Abgara dovelo do otvorenih nebeskih kapija!

Spread the Truth