Bertha Dudde, br. 7571, 7 Travanj 1960
RAZVOJ DUŠE… PRVOBITNI DUH…
Duhovna supstanca sazrijeva tijekom svakog razvojnog perioda, i jedan period može u stvari biti dovoljan za duhovnu supstancu da bi napredovala kroz tvorevine do točke da je ona u stanju sebe utjeloviti kao ljudsko biće i uspješno proći njezin posljednji test volje… Ali nekoliko takvih perioda mogu biti potrebni za ovo produhovljavanje ukrućene duševne-supstance ako je otpor toliko snažan da je njezin viši razvoj toliko spor i postojanje kao ljudsko biće nosi jedan dodatan rizik da će se duša ponovno spustiti u bezdan. Jer slobodna volja, koja je testirana tijekom etape kao ljudsko biće, je odlučujuća.
Ali prethodno tome, slobodna volja je ograničena… Premda ukrućena duhovna supstanca više nije predmetom volje Božjeg neprijatelja zbog ovog procesa razvoja kroz tvorevine Zemlje… pojedinačne supstance su unatoč tome nesposobne koristiti slobodnu volju, namjesto toga one su kontrolirane od strane Božje volje, to jest, njihov proces razvoja se odvoja u stanju prisile, one su predmetom volje Boga, Koji dodjeljuje zadatak svim duhovnim supstancama unutar djela stvaranja. Time što ostvaruju ovaj zadatak pod zakonom prisile one postepeno napreduju, to jest, njihov se otpor umanjuje; one vrše pomoćne funkcije i sposobne su polagano doseći stanje kada im njihova slobodna volja može biti vraćena. I ovaj proces razvoja potrebuje neprestane promjene izvanjskog oblika… to je polagani uspon, to je jedno integriranje sa zakonima prirode i prema tome podređenost Božjoj volji, pa iako zahvaljujući izvjesnoj količini prisile koja, međutim, jedino pomaže osloboditi biće i jednog dana je naumljena osigurati mu slobodu razmišljanja, htjenja i djelovanja uz ponovno korištenje njegove vlastite volje.
I ovaj proces kroz djela stvaranja se ne može izbjeći ako će se duhovno biće vratiti opet k Bogu, od Kojeg je jednom sebe udaljilo u takvoj beskonačnoj mjeri kao rezultat njegova otpadništva da ono nikada ne bi bilo sposobno prevladati ovu razdaljinu svojom vlastitom snagom, i isto tako nikada ne bi bilo oslobođeno od strane Božjeg protivnika da se povrati da Bog nije otklonio duhovnu supstancu od njega u samu ovu svrhu njezinog prognavanja u materiju, u tvorevine na ovoj Zemlji. Božji protivnik ima vlast nad palim duhovima budući su ga oni dobrovoljno slijedili u bezdan… Ali Bog ima isto pravo budući su bića proizašla iz Njegove snage. Otud je Bog opravdan u tome što ih otklanja od protivnikove kontrole, ali zauzvrat je potonjem bilo dano pravo da vrši utjecaj na dušu opet kada živi na Zemlji u stadiju kao ljudsko biće. I sa ovim ciljem duhovna supstanca je morala opet steći stupanj zrelosti kada je u stanju koristiti njezinu volju kako bi slobodno odlučila kojeg će gospodara odabrati.
Ali Bog ne može trenutačno postaviti duhovnu supstancu u ovo stanje, ona mora preći procesom uspona u istim progresivnim stadijima kako se bila spustila, ona mora odustati od svog otpora polako, kako on ne može biti nasilno slomljen. I ovo zahtjeva nebrojene promjene oblika, kroz svijet stijena, biljaka i životinja do ljudskog bića… Svaka promjena izvanjskog oblika također umanjuje njezin otpor, jer biće je bilo od službe u stanju prisile čime zadobija rastuće lakše oblike… Ali grijeh otpadništva od Boga je tako ogroman da je udaljenost od Njega također ogromna, što znači da su nebrojene promjene oblika potrebne da bi se ova udaljenost umanjila kako bi se ponovno došlo blizu k Bogu, kada je jedino potrebna posljednja odluka volja za posljednju formu da otpadne… za biće da se povrati k Ocu opet od Kojeg je jednom bilo poteklo…
I ovaj cijeli proces razvoja unutar tvorevina nove Zemlje je neprestana borba… Duhovna supstanca pokušava rasprsnuti izvanjski oblik budući ga ona doživljava kao ograničenje, ali svaki puta također doživljava raspuknuće forme kao olakšanje bez obzira na njezin stupanj zrelosti… I to je zašto borba, koju ste vi ljudi u stanju promatrati u životinjskom kraljevstvu, jedino izgleda okrutna u vašim očima, dok opet i iznova svaka životinja doživljava promjenu njezina izvanjskog oblika kao olakšanje. Iz ovog razloga Bog dozvoljava ili čak želi da slabiji podlegne jačemu, snažniji da dokonča život slabijega i, tako reći, je na taj način čak sposoban služiti duhovnoj supstanci da nastavi njezin razvoj. Prema tome, sve dok je biće podložno zakonu prisile sve je odlučeno od strane Boga, njezin kraj također kao i njezina nova formacija… Međutim, čim je biće doseglo stadij ljudskog bića i primilo je opet njegovu slobodnu volju, Bog povlači Svoju volju… I onda su ljudskom biću dani zakoni koje on mora poštovati ako će njegov zemaljski život biti uspješan… U jednu ruku on je ograničen/vezan uz zakone prirode, a u drugu ruku je on obaviješten o Božjoj volji, kojoj se mora podrediti ako će njegov razvoj napredovati i doseći završetak, jer cilj je postati slobodan od svakog izvanjskog oblika i ući u kraljevstvo Božje kao slobodan duh… vratiti se u Očevu kuću, Bogu, odakle je biće jednom poteklo.
AMEN
