Jakob Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Jakob_Lorber

Jakob Lorber

Jakob_Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

1 Travanj 1864 (U svezi Kita proroka Jone)

svezi Kita Proroka Jone

Primljeno kroz Unutarnju Riječ od strane Jakoba Lorbera – 1 Travnja 1864


Kita što se tiče, on sadrži i prirodnu povijest i duhovnu Istinu; jer i ova također mora biti kako je druga točna, budući bez ove Istine ili bez prirodne povijesne potpore duhovno ne bi imalo nikakva ekvivalenta.

Međutim, da bi razumio prirodni dio povijesti čovjek mora znati kako je jednom davno postojala vrsta ogromne ribe, poglavito u Mediteranskom moru, koja se od strane Egipćana nazivala Levijatanom, a od strane Grka koji su živjeli u vremenu dobro poznatog autora Herodota se ona nazivala Phalos. Ova Vrsta Ribe, koja je također spomenuta u Knjizi o Jobu (poglavlje 41), je potpuno nestala iz mora uskoro nakon otvaranja ovog mora (na Gilbraltaru) i bila je raspršena u Atlantskom oceanu kroz njegove moćne struje ka jugu. Ovdje su one pomrle uglavnom zbog hladnih voda ili su bile pobijane od strane jednako velikih kopnenih zivotinja.

Za početak, ova ogromna riba je imala jednu enormno veliku čeljust koja je bila povezana sa jednim jednako velikim želucem sa širokim otvorom. One nisu imale nikakvih zuba ni jezika, nego veliki broj peraja bas kao sadasnji kitovi na sjeveru. Peraje potpuno odraslog Phalosa su obično sezale dužinu od 3.8 – 5.7 metara i kao dodatak su posluživale divovskoj ribi poput surle jednom slonu.

One bi ščepale njihov plijen sa tim perajama i gurnule Ga potpuno nedodirnutog u njihov veliki želudac koji nije sadržavao nikakve vode, nego je namjesto toga ispuštao vrstu tekućine iz unutarnjih stjenki. Ova vrsta soka je započela razlagati živi plijen nakon nekoliko dana i malo po malo razložila otpad.

Ova je ogromna riba također bila sisavac te je kotila (rijec je ‘bacala’) mlade u svijet, te je disala na isti način kao sadašnji sjeverni kitovi tako što je sebe učestalo održavala na površini površine oceana kako se ne bi ugušila. Da bi se ščepala ova divovska riba bio je potreban veliki broj jako golemih morskih pasa koji su ušli i također sebe udomaćili u to vrijeme u sjevernom predjelu Mediteranskog Mora kada je sadašnji pomorski tjesnac, kako ga sada poznajete, od Istanbula i Dardanela probio kroz Noinu Poplavu. Ovi veličanstveni oceanski predatori su započeli jedan intenzivan lov na velike Phalose, odgrizajući njihove peraje i druge značajne/izrazite udove, takve poput njihovih velikih prsa baš kao i rukama-nalik peraja sa obadvije njihove strane.

Ovi su udovi vrlo dobro služili morskim psima za ishranu i to je prouzročilo da Phalos sve više i više bježi. Uskoro ih je bilo jako teško vidjeti u Mediteranskom Moru, i u vrijeme Jone je bilo jedva više od nekoliko stotina životinja i dalje kod kuće. A Jona, kada je bio bačen preko palube u olujno more, i dalje je imao – po Mojem uređenju – dobru sreću, da bude progutan od strane takvog Phalosa i tako provede tri dana u želucu Ribe. Nadalje, Ja Sam također uredio (Jona 1:17) da je jedino ovaj Phalos bio proganjan od strane morskog psa te da je potražio utočište na ovoj nisko položenoj obali Male Azije gdje je iskašljao njegovu hranu iz svoga želuca. Ovo je bila karakteristika ovih ogromnih riba koje bi se popele na kopno kada su namirisale veliku opasnost u vodi ili oko njihovih mladunaca, koje bi obično podigli na plitku obalu mora gdje su ih posjećivali i opskrbljivali sa hranom ili mlijeka iz grudi ili također sa živim plijenom pohranjenim u njihovu želucu. Jer oni ne bi pustili njihovu mladunčad u dublje more dok nisu dosegli izvjesnu veličinu, silu i snagu.

I tako je ovom prilikom također naš Jona došao na ovu Azijsku obalu, i nakon što je bio ispljuvan od strane Phalosa na plitku obalu, baš kao što je upravo opisano (Jona 2:10), on je sebe brzo sredio i skroz pobjegao na kopno gdje ga niti stari Phalos niti jedno od njegove mladunčadi nisu bili sposobni dalje progoniti.

Ovdje imate reprezentaciju prirodnog dijela povijesti kako se u to vrijeme zbila, a sada i već jedno jako dugo vrijeme više ne postoji.

U prijašnjim muzejima, posebice u Aleksandriji, čovjek je i dalje mogao pronaći ostatke rebara od ove jednom ogromne Ribe, međutim u kasnijim vremenima su oni bili uništeni od strane Saracena baš kao što su to bile i knjige. Premda je nekoliko manjih dijelova danas i dalje smješteno u Londonu i Parizu, i u svezi njih se podučava kako su dijelovi kostura ili od davne ogromne kopnene ili vodene životinje. Premda pretpostavka kaže kako oni potječu od vodenih životinja budući su obično pronađeni na pjeskovitim dijelovima blizu mora. Glavno rebro potpuno razvijenog Phalosa je često mjerilo 9.5 – 13.3 metara i težilo je dvadeset do trideset Centnera (1 Centner = 50 kg). U današnje vrijeme, kao što Sam već rekao, ova vrsta divovske Ribe, baš kao i ostale velike kopnene zivotinje, je postala potpuno izumrla, i već nekih tri tisuće godina se ni jedna od njih više ne može pronaći.

Čovjek ne bi trebao pobrkati ovog Phalosa ili Levijatana sa izvjesnim golemim Krakenom (ogromnom robotnicom), koji se onda i sada kretao uzduž Atlanskog Oceana, posebice u području kojim se prije dobro poznate Poplave, red Zapadnih Afričkih otoka protezao cijelim putem do istočnog šiljka današnjeg Brazila u sasvim ravnoj liniji, i gdje danas i dalje pronalazite velike i davno potopljene pješčane sprudove koji izranjaju i postaju često opasni za malene brodove.

Ovaj ogroman Kraken apsolutno nije riba, nego jedino najveličanstveniji oceanski polip, koji odrasta na pješčanim obalama i njinim talozima blata kako je prikazano na mornarskim slikama. On ostaje priljubljen uz oceansko tlo sve dok nije doveden na površinu od strane podvodne erupcije i onda često izgleda poput plutajućeg malog otoka.

Stigli smo do kraja naše priče u svezi teško-je-za-povjerovati Ribe kita Mediteranskog Mora. Sve drugo u svezi ovog proroka se može od strane svakoga pronaći u Bibliji. …

Spread the Truth