Bertha Dudde, br. 7439, 28 Listopada 1959
ČOVJEK TREBA NADVLADA(VA)TI SVIJET ….
Svijet će uvijek istupati sa svojim zahtjevima, ljude će neprestano zarobljavati, jer dok god je čovjek još usred ovog svijeta, on se s njim mora nositi, tj. mora se podlagati i prilagođavati njegovim zahtjevima koje ovaj postavlja pred postojanje čovjeka. No i pored toga, razlika je da li se čovjek da skroz zarobiti ili se iznutra od njega odvaja …. Da li dakle čovjeku uspije da postane gospodar svega svjetovnog što ga se još trudi zarobiti.
Dokle god tijelo treba doći do svog dobrog prava, tijelo nikada neće postati opasnost, a to je uvijek u moći samoga čovjeka. On ne smije nikada tjelesnim željama dati da prevagnu, on samo mora ograničavati i obuzdavati tamo gdje se tijelo previše ističe, jer je duša tad uvijek u opasnosti da bude zapostavljena. A duša i njene potrebe su ono najvažnije u zemaljskom životu, to čovjek ne treba zaboraviti, a tad mu svijet ni ne može postati opasnošću.
No pošto je svijet kraljevstvo protivnika Boga, njegovo nastojanje uvijek jeste i ostati će to da čovjeka zadrži od rada na njegovoj duši, pa će se uvijek služiti svjetovnim sredstvima to da postigne …. On će nametati svjetovne žudnje, i ako čovjek na to obraća previše pažnje, onda zaboravlja dušu, i ona mora gladovati i patiti, dok tijelo može biti u izobilju. Stoga vi ljudi morate jako paziti na to da se ne zapletete u svjetovne žudnje, svaki svjetovni impuls morate izbjegavati i od njega se povlačiti, vi se utoliko revnije morate truditi stvarati si duhovne užitke, a tijelo će se u njegovoj žudnji umiriti, pošto duša isto često uspijeva u tome da tijelo učini sklono svojim žudnjama …. jer se često i tijelo osjeća ugodno kad duša iskusi pravo osnaženje i zasićenje putem duhovne (pre)hrane.
Ako duši uspije da si i tijelo učini naklonjenim, tad je opasnost svijeta nadvladana, tada će tijelo i od svijeta žudjeti samo ono što mu je potrebno za njegovo održavanje, no ono više neće gušiti žudnju duše putem njegovih požuda, ono je njih onda već nadvladalo, i svijet tada postoji još samo kao nužnost za zemaljski život, no ne više kao ispunjenje tajnih željā i požudā.
No to zahtjeva neprestanu pažnju, neprestanu dobru volju i neprestan rad na sebi samome …. Jer borba koju protivnik Boga vodi za dušu, traje dokle god čovjek boravi na Zemlji, i on će uvijek iznova pokušavati da putem svijeta zadobije utjecaj na tijelo, koje onda vrlo lako dušu može sa sobom povući na onu razinu koju je ona već prevladala. No dobra volja čovjeka, volja za dospijevanjem do Boga i za ispunjavanjem Njegove volje, neprestano će mu i biti pomoć, pa će jednom i postići (taj) cilj ….
On će se morati boriti ili pak služiti u Ljubavi …. Tada će otpasti svaka glad za svijetom, tad je duša već postala tako snažna u nadvladavanju, da tijelo ima skroz u svojoj vlasti …. Tad će se i tijelo voljno odvajati od svega što pripada svijetu, pa će i ono svoju sreću i blaženost nalaziti samo u tome što mu duša i njen duh onda nude i što i zemaljske čestice može produhovljavati, dokle god čovjek boravi na Zemlji ….
AMEN
