Bertha Dudde, br. 5598, 10 Travnja 1953
“JA SAM OD VJEČNOSTI ….”
Ja sam od vječnosti, i Ja ću biti svu vječnost …. Ja sam najviše i najsavršenije Biće, i iz Mene su proizišla bezbrojna stvorenja, isto tako u savršenosti, pošto Ja nisam mogao stvoriti ništa drugo doli savršeno …. Pa je tako i to od Mene stvoreno biće bilo puno moći i snage, u svome djelovanju nije bilo ograničeno, moglo je dakle stvarati i oblikovati poput Mene, jer je koristilo Moju snagu, koju je od Mene bezgranično primalo.
Zračenje snage u Moja stvorenja bio je jedan proces koji Me je neizrecivo usrećivao i Moju Ljubav-nu volju uvijek iznova poticao da Moja stvorenja snabdijevam Mojom snagom …. No Ja sam to činio neprestano preko Moga prvo-stvorenog bića, kako bih njega u istoj mjeri usrećio i poticao na stvaralačku aktivnost. No Moje zračenje Ljubavi tamo više nije nailazilo na rezonanciju …. Prvostvoreno biće nije Me priznavalo kao izvor snage, nego je smatralo samo sebe za stvaratelja te snage, pošto je moglo stvarati u slobodnoj volji i prema tome nikoga niti nije htjelo priznati iznad sebe.
A to je bila njegova propast, jer voljno se odriješilo od Mene i time od Ljubavi, iako je ostalo puno snage i moćno, pošto Ja Moju snagu nisam povukao od jednog bića koje je stvorila Moja Ljubav. Ono je doduše zadržalo svoju snagu, koja međutim tada više nije bila snaga Ljubavi, koja se izražavala konstruktivno, nego je imala destruktivno, razarajuće djelovanje, jer joj je nedostajala Ljubav. I pored toga to biće je ostalo Moje stvorenje, jer Moja Ljubav ne može se okrenuti od proizvodā Moje Ljubavi. No to biće imalo je početak, dok sam Ja od vječnosti ….
Već samo to moralo je tom prvo-stvorenom biću dati potvrdu toga da ono nije bilo najviše, prvo biće, jer ono je znalo za svoj početak …. A to znanje moralo je njegovu Ljubav prema Meni, prema Biću koje ga je stvorilo, silno rasplamsati, jer ono je bilo presretno u svome od Mene savršeno-stvorenom stanju, i svoju sreću je moglo neprestano uvećavati kroz stvaranje njemu istih stvorenja. A i ta mogućnost stvaranja morala ga je podsjetiti na Onoga Koji je i njemu dao život ….
Znanje je bilo u njemu, prvo-stvorenom duhu, on je zato bio svjetlonoša, koji je sve svoje znanje mogao predavati onim stvorenjima koja su proizašla iz njegove volje, no koja su sva imala Moju snagu kao izvornu supstancu, koja su sva bila rođena iz one Ljubavi koja je prvo-stvoreni duh neprestano prožimala i koja je proizlazila iz Mene. No i pored te spoznaje, pored najsvjetlijeg svjetla koje ga je prožimalo, to stvorenje je palo …. Okrenulo se od Mene, odbilo je Vječnu Ljubav, ne koristeći više svoju snagu u Mojoj volji, nego protiv Mene …. No nije se moglo odriješiti od Mene ….
Isto tako, više nije moglo nestati …. i pored toga što je jednom za-počelo postojati, jer bila je to snaga iz Mene, koja vječno ne može prestati (postojati). Ona je jedino mogla djelovati negativno, do jednog određenog stupnja, da bi se, kad je taj stupanj prestignut, promijenila u pozitivnu silu. No Ja vječno ne prolazim (prestajem biti), i ono što je jednom proizišlo (stvoreno) iz Mene, sasvim izvjesno se jednom i vraća Meni. Ali tad je prošlo jednu promjenu, da samo sebe spoznaje kao iskru svjetla, da žudi k Vječnom Svjetlu, da kod Mene i u Meni nalazi svoju blaženost, da ga Ja tada s Mojom Ljubav-nom snagom prožimam u svu vječnost ….
AMEN
