Bertha Dudde, br. 5261, 27 Studeni 1951
OPROST GRIJEHA…
Očigledno usmjeravanje volje prema Meni, dokazuje Mi i promjenu u srcu čovjeka, ono Mi dokazuje da čovjek žudi k Meni, da je on napustio prethodni put, da se on potpuno odrekao svoga otpora, i Mene priznao kao Gospodara i Oca. Time je sada uistinu postignut cilj, čovjek se odvojio od Mojega protivnika, kojeg je on slijedio vječnostima, i prebacio se u Moj tabor, on je zamijenio dvije sfere, on traži svjetlo, i umiče tami. Promjenu volje u srcu čovjeka, Ja međutim uvijek prepoznajem, te se sada uspostavlja proces prijenosa snage, tako da Meni okrenuta volja doživljava osnaženje, i čovjek sada nepokolebljivo slijedi svoj cilj, da bude sjedinjen sa Mnom… Promjena volje za sobom neminovno povlači i promjenu bića, čovjek se u svome biću usklađuje (prilagođava, naštimava) s Mojim izvornim Bićem, Kojemu on teži.
I tako je volja prema Meni neizbježno povezana s odvraćanjem i gnušanjem pred grijehom, nepravdom, nemilosrdnošću (okrutnošću, ne-Ljubav-nošću), inače volja još nije okrenuta Meni. Čovjek koji iz cijelog srca teži Meni, ne može griješiti, kao što obratno, grješnik još nema žudnju da se sjedini sa Mnom… No, kroz opomene i upozorenja, grješnik može postati svjestan svog lošeg stanja, te biti doveden do promišljanja, on onda može svoje stanje prepoznati kao grješno, i htjeti ga se osloboditi. Njega onda pritišće krivnja grijeha kao takva, i on se nastoji osloboditi tog tereta. Ako je njemu sada predstavljen Izbavitelj Isus Krist kao Otkupitelj (Poništavatelj, Otiratelj, Uklanjatelj) njegove krivnje, onda on Njemu izlaže krivnju i moli Ga za oprost poradi Njegove Krvi… Onda je njega k Isusu Kristu nagnao grijeh, a ne Ljubav za Mene… Svaki grješnik nalazi oprost kroz Isusa Krista, kroz svoju vjeru u Djelo Otkupljenja, i korištenjem Njegova, na Križu stečenoga, blaga milosti… No, ne bi ga trebao jedino grijeh nagoniti k Njemu, nego također i Ljubav… Čovjek najprije treba misliti na Mene, a onda na sebe samoga, onda on kod Mene nalazi najvišu protu-Ljubav, onda će se on htjeti osloboditi svojih grijeha, ne zbog njihova tereta, nego jer su oni prepreka u sjedinjavanju sa Mnom, i jer je njemu Moja Ljubav viša od brisanja (otplaćivanja) njegove krivnje.
Svi vi ste opterećeni krivnjom, inače vi ne biste hodali Zemljom, budući je već sama vaša ljudska ljuska duhovno koje je postalo grješno; duša doduše već može biti savršenija, no ona je ipak odozdol, odnosno, sastavljena iz: duhovnoga koje je prošlo kroz sve zemaljske tvorevine, koje na Zemlji treba položiti posljednji ispit volje. Prema tome, ona se u zemaljskom životu mora osloboditi svog nekadašnjeg grijeha kroz promjenu svoga bića, kroz svjesnu težnju prema Meni. A budući da se vrjednuje samo ono što ona čini u slobodnoj volji, Meni okrenuta volja je stoga također priznanje nekadašnje krivnje (prijestupa, duga)… Jer, duša se odriče svog otpora naspram Mene, dakle, ona prepoznaje Mene kao Stvoritelja i Oca od vječnosti… Nju nitko ne može prisiliti na donošenje ove odluke volje, jer se vrjednuje samo ono što izlazi iz najveće dubine srca. Sagiba li se duša u najdubljoj poniznosti preda Mnom, onda je i Ljubav već zapaljena u srcu, onda ona prepoznaje svoj prethodni otpor kao grijeh… Ona sebe predaje Meni u poniznosti, pa stoga i svoj grijeh priznaje u srcu pred svojim Ocem, Kojeg duša Ljubi. Zato ona čezne za Njim, te u poslušnosti i u Ljubavi za Mene čini sve što Ja želim…
Ja, Koji gledam u srce, točno znam stupanj Ljubavi i usmjerenje volje nekog čovjeka, i sukladno mu prilaze Moja Ljubav i Moja milost, jer Ja više ne puštam ono što Me je jednom voljno pronašlo i priznalo Me. Palo se uzdiglo u visinu, ono više ne želi ostati u grijehu, u otporu prema Meni, koji je bio posljedica nedostatka Ljubavi. Ono će se također gnušati svega što bi se sada moglo pojaviti kao i najmanji otpor protiv Mene. Ono doduše još može pasti, no onda samo iz slabosti, a takav će pad odmah slijediti i kajanje, koje je bolno i mučno za čovjeka koji Mi već pripada, a Moja Ljubav je uvijek spremna oprostiti, tamo gdje prepoznajem Ljubav za Mene (1 Ivanova 1:9)… Jer, duša sama sebi izriče presudu neumoljivo i pravedno, i njena molitva za oprostom je vapaj uvis, kojega Ja uistinu neću pustiti da iščezne nesaslušan…
AMEN
