Bertha Dudde, br. 7199, 1 Studeni 1958
GRIŽNJA SAVJESTI U ONOSTRANOM… USPON…
Prije ili poslije vi ćete gorko žaliti za vremenom kojeg ste izgubili u vašem zemaljskom životu i shvatiti ćete u onostranom što ste svojom krivnjom propustili u vašem zemaljskom životu. A izgubljeno vrijeme tijekom vašeg zemaljskog života je svaki dan koji je proveden čisto na jedan zemaljski način, kada niste dali prostora nikakvim duhovnim mislima… što se stoga nije podudaralo sa stvarnom svrhom koja je razlog za vaše utjelovljenje kao ljudsko biće. Sve dok živite na Zemlji vi ne uzimate ovo znanje ozbiljno, čak ako ga imate. Ipak u kraljevstvu onostranog ono će vas opteretiti kao težak kamen kojeg ćete biti nesposobni pomaknuti. Prisjetiti ćete se ovih dana učestalo, i zažalit ćete za svako beznačajno djelo, baš kao što ćete gorko žaliti za svakom propuštenom prilikom koju ste mogli iskoristiti za dobrobit vaše duše.
A i dalje možete sebe smatrati povlaštenima ako dođete do ovog shvaćanja u duhovnoj oblasti, ako ne pripadate onima koji su potpuno uronjeni u tamu i čak ne osjećaju grižnju savjesti, budući oni jednostavno ne svhaćaju što su sebi nametnuli… koji će se i dalje morati mučiti dugo vremena kako bi ikada došli do stanja kada mogu vidjeti mali tračak svjetla i jedino onda shvatiti kako je isprazan bio njihov zemaljski život… Jer jednom kada ovaj tračak svjetla postoji duša može još biti motivirana od strane gorkog kajanja okrenuti se naunutra i promijeniti njezine misli i volju… I onda joj može biti dano dovoljno snage da joj se omogući aktivno pomoći patničkim dušama, i nakon toga će ona sasvim izvjesno napredovati, čak ako su uvjeti daleko više teški nego bi to bilo moguće u zemaljskom životu.
Otud grižnja savjesti mora prethodniti napretku, jer jedino duša koja počinje razumjeti će pokušati promijeniti njezinu situaciju, i bilo kakvo shvaćanje će također otkriti duši ispraznu stazu zemaljskog života, što će uvijek rezultirati u gorkom kajanju ali također predstavlja prekretnicu u njezinom bijednom stanju. Ali iz ovog razloga je također od najvećeg značaja za ljudsko biće da će on i dalje pristići do nekog, pa makar i minimalnog, znanja dok i dalje živi na Zemlji, da će započeti prepoznavati svrhu zemaljskog života te i dalje pokušati unaprijediti sebe prije nego ode sa ovog svijeta. Jer biti sposoban otići preko sa čak najmanjom količinom znanja će uvijek predstavljati tračak svjetla za ovu dušu… ona neće biti premještena u totalnu tamu nakon njezine fizičke smrti, ona će biti sposobna pronaći njezin put (u smislu, ‘bez da se izgubi’) u sumraku, i u trenutku ona će razumjeti i onda također učiniti sve kako bi za sebe stekla svjetlo.
Ona će također prepoznati kako ju mnogo posla očekuje u duhovnom kraljevstvu samo ako je voljna raditi, i mali tračak svjetla će ju voditi na ispravnu stazu, kojom će se onda doista zaputiti sa osjećajem grižnje savjesti zato što nije iskoristila njezin zemaljski život ispravno a ipak također u neprestanoj nadi za pomoći, koja će joj zasigurno biti podarena čim ona prepozna Isusa Krista i zamoli Ga za pomoć. Onda ona neće biti beznadežno izgubljena, ona će biti sposobna uspeti se; ona jedino neće nikada biti sposobna postići stupanj koji rezultira u neograničenom blaženstvu na Očevu srcu… dijeteštvo Božje, koje je sudbina onih koji su na Zemlji nastojali ispuniti zadatak koji im je bio dan… koji su tražili i pronašli sjedinjenje sa Ocem od vječnosti već na Zemlji.
AMEN
