Bertha Dudde, br. 5172, 17 Srpnja 1951
ZEMALJSKI ŽIVOT – ILUZORNI ŽIVOT ….
Zemaljski život je samo jedno iluzorno postojanje. Čim vi ljudi dođete do te spoznaje, dospjeli ste do onog stupnja gdje se ide prema gore. Tada živite svjesno, tada radite za život koji je stvarno postojanje, koje započinje tek kad vaše tijelo, materijalna ljuštura vaše duše, otpadne i duša se onda slobodno može vinuti u duhovno područje. Sve što na Zemlji nastaje pred vašim očima, sve što vam je vidljivo, je samo za na kratko vrijeme oblikovana duhovna supstanca, koja kao materija na Zemlji treba ispuniti svoju svrhu omogućavanja duhovnog sazrijevanja. A sami zemaljski život isto tako je samo jedna čisto tjelesna funkcija, dokle god je duša u vama bez ikakve spoznaje toga što je ona bila, što jeste i što treba biti ….
Ne zadobije li duša tu spoznaju u zemaljskom životu, utoliko više vjeruje u realnost tog života, ona zemaljski život drži za jedini bitan i stoga nastoji na Zemlji živjeti baš dugo i dobro; a tek sa trenutkom spoznaje ta žudnja prestaje, pošto joj tada stvarni život dolazi do svijesti a zemaljski život blijedi u istoj mjeri kako stvarni život zadobiva na vrijednosti. Tek tada ona može razlikovati iluziju od stvarnosti, tek tada ona živi svjesno ….
Njoj je život dan kako bi u iluzornom postojanju dokazala svoju volju, kako bi se mogla aktivirati u jednom izvjesnom stadiju snage, gdje ona može koristiti životnu snagu, na jedan Bogu-ugodan (dopadljiv) način, i time si priskrbi pravo da u stvarnom životu primi snage u izobilju i da ju koristi u pravcu koji je Bogu mio. Ona dakle prethodno mora proći probni život, kako bi se pokazala prikladnom za neograničen prijem snage. Jer iskorištavanje te snage tek je pravi život, gdje duša stvaralački može biti aktivna a isto tako u obilnoj mjeri djeluje izbaviteljski. Putem zakazivanja u probnom životu, putem krivog korištenja životne snage koja joj je stajala na raspolaganju, ona si proigrava dostavu snage u stvarnom životu, koju bi ona isto tako krivo koristila ako bi joj ona bezuvjetno dotjecala.
Ona je u zemaljskom životu morala postići jedan izvjestan stupanj zrelosti, koji ju onda u duhovnom području čini prikladnom kao primatelja i korisnika snage. I za to joj je dan zemaljski život. No najčešće je on viđen kao svrha (cilj) sama u sebi, a ne kao sredstvo za postizanje svrhe i onda se krivo i koristi …. Na njega se gleda kao na ono što je jedino žudnje vrijedno, iako je svakom čovjeku poznato da on sam sebi taj život ne može produžiti niti za jedan dan, jednom kad mu je kucnuo čas. I upravo to bi ga moralo potaći da spozna bezvrijednost i prolaznost toga što mu se čini prebitnim. On bi kao pametan čovjek morao mariti za “poslije” i ne zadovoljavati se stvarima koje su podložne zakonu prolaznosti.
Zemaljski život je samo prividni život, nešto posuđeno, što u svakom trenu može biti oduzeto …. No sa posuđenim dobrima čovjek se treba dobro ophoditi, on to treba koristiti tako da mu to donosi bogate kamate, ali ne zemaljski materijalno, nego time treba biti zadobiveno duhovno bogatstvo, tad je životna snaga ispravno iskorištena i probni život prevaljen je sa uspjehom, te je onda čovjek prikladan za duhovni život, za stvarni život, koji traje vječno ….
AMEN
