Bertha Dudde, br. 4877, 9 Travnja 1950

NEDOKUČIVOST BOGA …. SPOZNAJA NJEGOVOG BIĆA ….

Duh niti jednoga čovjeka ne može Me dokučiti, sve dok se nije spojio sa Mnom, sa Mojim Duhom-Ocem od vječnosti, a sjedinjenje sa Mnom, čin je koji za preduvjet ima najvišu spremnost da se sjedini s Mojom voljom, dakle predstavlja izjednačenje sa Mojim pra-bićem. Tek ono što je postalo jedno sa Mnom, može Me spoznati, inače se radi samo o vjeri, ali ne i o punoj spoznaji. Ljudski duh ima doduše sposobnost spoznaje, no nikada sam, nego jedino u svezi sa Mnom. On je iskra Moga vječnog Duha-Oca, on je Moj udio, koji je proizišao od Mene, koji je sa Mnom neprestano u vezi, no koji tek putem volje čovjeka može biti doveden u stanje u kojem može funkcionirati. 

A ta volja mora Mi se podrediti, tada duhovna iskra u čovjeku može postati aktivna. No često može proći mnogo vremena, prije nego li čovjek putem svoje volje u sebi probudi duh, a to vrijeme je izgubljeno za vječnost. U stanju ne-spoznaje životni put čovjeka je jalov za dušu, jer ona tada živi samo za svijet, ona još ne shvaća smisao i svrhu njenog zemaljskog života, ona još nije stupila u dodir sa duhom u sebi i potpuno je slijepa. Tek buđenje duhovne iskre u čovjeku duši osigurava razvoj ka gore, sazrijevanje.

Jer duh, kad je budan, utječe na dušu da se okrene od svijeta i da sluša njegov glas, i onda počinje svitati, svjetlo probija tamu …. Duh dušu prosvjetljuje o Meni kao biću, o Mome djelovanju i Mojoj neprestanoj skrbi za Moja stvorenja. Duh u čovjeku uvodi ga u Istinu, on mu prenosi znanje, koje mu izvana ne može biti dostavljeno, jer bi mu tako bilo predstavljeno potpuno nerazumljivo ili on za to ne bi imao mogućnost razumijevanja. Duh tada dušu neprestano potiče na sjedinjenje sa Mnom, pošto je on sam Moj udio i isto tako želi prevući sebi dušu, čiji cilj isto treba biti sjedinjenje sa Mnom. 

Tek u jednom određenom stanju zrelosti čovjek počinje imati razumijevanje za Moje biće, i pored toga što ono vječno ne može biti dokučeno u svojoj punoj dubini. Kao čovjek on to ne shvaća, pa i kao svjetlosno biće on se još nalazi u dalekom odmaku od Mene, čak iako prožet Mojom snagom do te mjere da je izuzetno blažen. Moje biće bezrezervno shvatiti nemoguće je, jer Ja sam svjetlošću i snagom iznad svega i time sam nešto neshvatljivo za svako biće, čak i kad je u savršenstvu postiglo najviši stupanj. Jer kad bih mogao biti dokučen, onda ne bih bio ništa neograničeno kako u savršenstvu tako i u moći. 

No baš ta nedokučivost za jedno svjetlosno biće je to što ga čini blaženim, da svoj pogled može dizati uvis prema Meni i pronalaziti sve dublju Ljubav za Mene, da Mi stalno stremi, Mene žudi i neprestano nalazi ispunjenje svoje težnje. To što sam Ja za stvorenje nedokučiv, uvećava njegovu Ljubav, budući da ono Moju Ljubav prema njemu doživljava kao najveći dar u svjesnosti Moje nedokučivosti. (10 Travanj 1950) Pa i pored toga je Moje stvorenje nerazdvojivo spojeno sa Mnom …. Njegovo samozasluženo nesavršenstvo, njegovo stanje potpuno nasuprotno Mome pra-biću ne ograničava Moju Ljubav prema njemu i vječno Me ne može potaći na to da ga odbacim od Sebe, znači da Se od njega odvojim ….

Koliko god da sam Ja stvorenju nedokučiv, i pored toga ono je sa Mnom povezano, pripada Mi, pošto je proizašlo iz Moje snage tako da je u izvornoj biti dio Mene. A ta pripadnost (jednoga drugome) nalazi svoju krunidbu u svjesnom povezivanju od strane stvorenja, ono se putem svoje težnje k Meni treba dovesti u stanje blaženosti, jer, da bi moglo osjetiti Moju Ljubav i da bi ju moglo doživjeti kao blaženost, volja stvorenja obavezno mora biti naklonjena Meni. U tom biću ne smije više biti ni malo otpora. Ono mora žudjeti k Meni kako bih ga Ja podigao, a to podizanje, to privlačenje Meni, jedno je stanje koje se nikada u vječnosti ne završava ….   

Nikada biće ne postiže krajnji cilj, no ono neprestano dolazi sve bliže Meni, što je jedna činjenica koja vam je kao čovjeku na Zemlji još nerazumljiva. No ta blaženost stvorenja sastoji se od neprestane čežnje i ispunjenja …. Biće, koje bi bilo bezrezervno zadovoljeno, više ne bi moglo osjećati čežnju i radi toga bi mu nedostajalo i zadovoljstvo ispunjenja. No Ja želim da Mi Moja djeca neprestano streme, Ja želim da Me se stalno žudi kako bih neprestano mogao davati …. Tako da ću kao krajnji cilj, bića poticati na najveću Ljubav i žudnju, no uvijek se nalazeći iznad Mojih stvorenja, ne iz nedostatka nego iz ogromne Ljubavi, jer Ja želim uzrokovati blaženstvo koje nikada ne jenjava, pošto Moja Ljubav nikada ne može prestati do u svu vječnost ….

AMEN