Bertha Dudde, br. 3555, 22 Rujna 1945
SAMO LJUBAV SPAŠAVA NA ZEMLJI I U ONOSTRANOM ….
Ni na Zemlji ni u onostranom nije moguć uspon bez Ljubavne aktivnosti, jer jedino Ljubav vodi k Bogu, jedino Ljubav smanjuje udaljenost čovjeka od Boga, i jedino Ljubav postiže sjedinjenje s Bogom. Stoga je najveća Zapovijed na Zemlji ta da se bude aktivan u Ljubavi, inače je zemaljski život uzaludno proživljen i duša u onostrano ulazi u istoj udaljenosti od Boga u kojem se nalazila prije njenog utjelovljenja kao čovjek. Ali, zemaljski život zadnja je milost za duhovno (stvorenje) na zemaljskom svijetu …. a onda počinje život u vječnosti, u duhovnom području, koje isto tako može biti stanje smrti, stanje nemoći, koje nikad ne može biti nazvano životom.
Tako da onda opet postoji jedino zadnja mogućnost za uspon (a to je) putem djelovanja u Ljubavi …. no u nemoći je djelovanje nemoguće i stoga je duša u najvećoj nedaći, jer ona prvo mora primiti snagu kako bi mogla djelovati u Ljubavi. A to primanje snage je opet ovisno o njenoj volji, koja mora biti usmjerena na Ljubavnu aktivnost na drugim dušama. No, nemoćna duša nadasve je slabe volje, ako ne čak od Boga okrenute volje i prepuštena je vlasti podzemlja. A oslabljena volja gotovo da ne uspijeva sama od sebe stremiti promjeni stanja, a na druge duše koje pate misli još manje, niti koristi svoju volju na ispravan način, tj. u sebi ne nosi volju da im pomaže.
No jedino ta volja, da se u Ljubavi bude aktivan na drugim dušama, dostavlja snagu koju ona onda može koristiti i time sama kreće putem prema gore. Prije nego duša u sebi razvije Ljubavnu volju, njeno stanje je otužno i beznadežno, jer jedino Ljubav donosi spas od njene muke. I stoga je uspon u onostranom uvelike teži nego na Zemlji, i može proteći beskrajno vrijeme prije nego se duša odluči za djelovanje u Ljubavi, dok je čovjek na Zemlji u potpunom posjedu svojih životnih snaga i najmanja prigoda može ga potaći na djelo Ljubavi, koje on onda odmah može i izvesti pošto je za to sposoban.
Ta nemogućnost stvorenja u onostranom stanje je iznimne muke, jer stvorenje ju nakon zemaljskog života doživljava kao okov kojeg se ne može riješiti. I pošto ono na Zemlji nije živjelo u Ljubavi, ono ni ne zna za snagu Ljubavi. Ono sad ovisi o pomoći drugih duša, koje ga putem prijedloga pokušavaju potaći ka ispravnoj volji, i o molitvi ljudi na Zemlji, kako bi mu bila dostavljena snaga koja nedostaje njegovoj oslabljenoj volji.
I stoga Bog na Zemlji stvara bezbrojne mogućnosti koje trebaju služiti tome da rasplamsaju Ljubav u čovjeku, te da on onda djeluje i time sazrijeva u svojoj duši, kako u onostrano ne bi stupio kao nemoćno biće, nego da je već primatelj snage, tj. da sam može ući u vječnost kao svjetlosno biće, iako na drugoj razini svjetla, no da je i pored toga svojom snagom opet sposobno u Ljubavi djelovati na bijednim dušama i stupanj svjetla neprestano se povećava. Jer Ljubav mora biti prakticirana na Zemlji isto kao i u duhovnom području, ona je vezivno sredstvo između duša i Boga, pošto je Sâm Bog Ljubav i stvorenje s Njim pronalazi vezu jedino ako je i sâmo postalo Ljubav ….
AMEN
