Bertha Dudde, br. 3459, 8 Ožujak 1945
SJEDINJENJE S BOGOM… IZVORNO STANJE…
Sjedinjenje s Bogom je neizreciva sreća, jer se savršeno-postalo biće iznova povezuje s najvišim Savršenstvom, a Savršenstvo je oličenje (bit, sadržaj) blaženstva, budući je savršeno biće čista Ljubav, a Ljubav uvijek može biti jedino blaženstvo u davanju, kao i u primanju. Biti sjedinjen sa Božanskom Ljubavlju je najviše sretno blaženstvo, jer je biće sada preplavljeno snagom i svjetlom, i u svoj mudrosti može stvarati i oblikovati prema svojoj volji, koja je ujedno i Božja volja. Biće, koje u svojoj punini snage može biti neprestano aktivno, mora također biti i izuzetno sretno, budući je aktivnost bila određenje izvorno stvorenog duhovnoga, koju je ono moglo neograničeno provoditi na svoje blaženstvo. Doduše, ovo je blaženstvo ono proigralo vlastitom krivnjom, no njegova težnja ostaje stanje neograničene aktivnosti, odnosno, dok god je ono spriječeno u tome, ono se ne osjeća sretno i slobodno… I zato Bog pomaže svemu suštinskome u tome da opet postigne izvorno stanje, iako volja suštinskoga dugo vremena pruža otpor. Izvorno stanje međutim uvijek znači sjedinjenje s Bogom… budući snaga i svjetlo suštinskoga može teći u svoj punini, tek onda ako je ono prisno sjedinjeno s Bogom. Onda sa bića otpada svaka slabost, njemu nije mračno, odnosno, ne nedostaje mu mudrosti, ono stoji u najvišem svjetlu, u najpotpunijoj spoznaji, što je za biće uvijek usrećujuće. I sve što ono posjeduje, sada ono želi razdijeliti, budući je samo postalo Ljubav, a ova Ljubav neprestano potiče biće, da usreći drugo biće, koje još nije doseglo jednaki stupanj zrelosti. Stalno razdjeljivanje njemu samome također donosi i stalno primanje, a oboje za biće znače blaženstvo. Sada ono više ne može otpasti od Boga, ono je prepoznalo Boga kao ishodište, ono je osjetilo Njegovu snagu, te ju ćuti kao blaženstvo, i Božji protivnik više nikada ne može povratiti (iznova osvojiti) suštinsko koje je prepoznalo Boga kao svoga Oca, i tako se Njemu vratilo. No Bog brine za Svoju djecu s ogromnom Ljubavlju, On ih čini stalno aktivnima, odnosno, da po vlastitom nahođenju oživljavaju tvorevine, i iznova pomažu suštinskome koje je još nezrelo i u Bogu ne prepoznaje svojega Oca. Briga za nezrelo duhovno neizrecivo usrećuje savršeno duhovno, jer sada ono iznova može izraziti svoju Ljubav, i njemu stalno pritječuću snagu učiniti djelatnom. A to je neprestano djelovanje u Ljubavi u duhovnom kraljevstvu, koje se može osjetiti (je primjetno) i na Zemlji. Savršeno ne miruje dok i nesavršeno ne stremi njegovom cilju, da sebe sjedini s Bogom, i tako se vrati Njemu, od Kojega je proizašlo, kako bi bilo neizrecivo blaženo do u svu vječnost.
AMEN
