<<< nazad

Kuhinjska sol

Morska sol, za razliku od kuhinjske soli, se sastoji od skoro sto elemenata, dok se kuhinjska sol sastoji od samo – dva. Klor, jedan od njih, je u stvari koncentrirani otrov. U obliku u kojem se nalazi u soli klor ima tako štetno djelovanje, da sa čašom jakog rastvora kuhinjske soli čovjek može sebi oduzeti život. Tko već nije čuo da se bolesnicima prepisuje dijeta bez soli ili sa samo malo soli? Ako je kuhinjska sol štetna za bolesnike, onda to važi i za zdrave ljude, jer je ono što mora biti zabranjeno – izazvalo bolest ili joj je doprinjelo.

Kuhinjska sol je anorganske prirode, što znači da nije ni biljnog ni životinjskog porijekla, pa stoga ne sadrži enzime. Zadatak biljaka je da neorganske supstance iz tla pretvaraju u organske, pa kao takve predstavljaju međustanicu naše ishrane. Na isti način kao što čovjek ili životinja ne mogu živjeti od mljevenog kamena, željeza u prahu ili stakla u prahu, ni mi nismo stvoreni da možemo variti ili apsorbirati kuhinjsku sol. Dokaz nalazimo već u činjenici da nju organizam, ukoliko se bespravno zatekne u tijelu, izbacuje nepromjenjenu, kao stranu supstancu i kasniji uzrok bolesti. Na isti način kao što su kalcij-dušik i superfosfat otrovi za naš organizam, i kuhinjska sol je otrov za naše tijelo.

Utvrđeno je da ljudski organizam može asimilirati majušne tragove neorganskih supstanci, recimo od količine jedne žlice soli – samo milijunti dio grama. Ostatak, dakle skoro sve, zagađuje krv i organe i tako doprinosi nastajanju bolesti. Tu minimalnu sposobnost organizma da asimilira neorganske mineralne materije, biokemija iskorištava na taj način što mineralne materije razređuje u srazmjeru jedan prema više milijuna. Kakav obilazan put ka izlječenju, kad sirova hrana direktno raspolaže svim mineralnim materijama u organskom obliku!

Soli koja je čovjeku potrebna (kuhinjska sol to uopće nije) ima dovoljno u sirovoj hrani. Dokaz za to daje nam majmun, koji bez kuhinjske soli živi zdravije od čovjeka. Da je postojala zamisao da čovjek troši kuhinjsku sol, u vrtu bi negdje sigurno stajala biljka koja rađa – kuhinjsku sol. Ona se ne bi nalazila po 200 metara pod zemljom, odakle se kopa, ili po nekoliko stotina kilometara daleko, u morskoj vodi, iz koje se dobija destilacijom. Već to bi trebalo biti dovoljno kao dokaz. Indijanci i drugi primitivni narodi o kuhinjskoj soli nisu znali ništa.

Znamo da kuhinjska sol izaziva žeđ. Tekućina je nužna da oslabi i eliminira otrov, budući da kuhinjska sol spada u grupu stranih tijela. To donosi teške posljedice. Tkivo otiče, a da i ne govorimo o zidovima krvnih posuda, koji se sužavaju i nastaje visok krvni tlak. Rastvor soli se, djelimično, zadržava u staničnom tkivu. Time dolazi do povećanja tjelesne težine; koža poprima spužvast i bolestan izgled. Ljubitelja soli muče česta glad i žeđ. Od 15 do 20 grama kuhinjske soli koju, normalno, u toku dana većina ljudi unese s kuhanom hranom, zdravi bubrezi mogu izlučiti pet do sedam grama. Zbog toga se takvi ljudi abnormalno znoje i teško podnose vrućinu. Međutim, svu sol tijelo ipak ne može izlučiti. Ostatak se, zajedno s drugim kiselim materijama taloži svuda po tijelu, pa nastaju najrazličitije bolesti, prije svega zakrčenje arterija. Kuhinjska sol može uništavati vitamine i enzime, podstičući nastajanje raka.

Dr. Dahl, iz Medicinskog istraživačkog instituta u Brookhavenu u Americi, napravio je eksperiment sa štakorima. Godinu dana je 35 ženki štakora hranio hranom bogatom solju. Sve životinje su dobile visoki tlak. Ali kako je doktor tek bio iznenađen kada taj visok tlak nakon eksperimenta nije bilo moguće spustiti! Tu vidimo da za liječenje nije dovoljna dijeta bez soli, već samo sirova hrana, koja ima svojstvo čišćenja organizma i bogata je enzimima, ili terapija gladovanja (= post = ljekovito gladovanje).

U Americi, a vjerojatno i u nekim drugim zemljama, vojnicima, kad se od napora malo znoje, uz već i onako izdašno posoljenu hranu daju i slane tablete. Time se, kako smatraju, nadoknađuje izlučena sol. Takva besmislica sukobljava se s prirodnim zakonima, pa je slobodno možemo smatrati zločinom. U takvim okolnostima ljudi zaboravljaju da tijelo, znojenjem, nikada ne izbacuje korisne mineralne materije, već samo nečistoću. Podatak da se kuhinjska sol mora izlučivati služi nam kao dokaz da je ona u tijelu samo neupotrebljiv otrov. Zato se ne treba čuditi kada tu i tamo neki vojnik, želuca i crijeva pretovarenih mesom, polubijelim kruhom i kuhinjskom solju pada iscrpljen. S time treba usporediti ishranu rimskih vojnika (= sirova zrna pšenice koja su polako žvakali; riječ 'ishrana', ili 'res frumentaria', je označavala ništa drugo do 'stvar sa pšenicom').

Po riječima Are Waerlanda, u njegovoj knjizi 'Kuhinjska sol škodi zdravlju', jednom je jedan na smrt oboljeli 'presoljeni' vojnik, poslije rata, došao u ordinaciju jednog doktora prirodne medicine na liječenje. Ovaj mu je prepisao terapiju gladovanja (= post). Pacijent je dobijao piti samo vodu. Još i tijekom drugog tjedna gladovanja kroz urin se svakodnevno izlučivalo oko pet grama kuhinjske soli. Odakle ta sol, kad je unošenje spolja prekinuto prije tako dugo vremena? Iz tog primjera vidimo kako se otrovi talože u tijelu i izazivaju bolesti. Neke kisele materije kristaliziraju se pod utjecajem hladnoće i izazivaju reumatizam i artritis.

Upotreba  soli u ishrani mnogih ljudi ima svoju paralelu u suveremnom tovljenju stoke. Hrana koja se daje stoci miješa se s najrazličitijim anorganskim materijama koje se ne mogu asimilirati, jednom vrstom umjetnog gnjojiva, ili – najvećim dijelom kuhinjskom solju. Zahvaljujući vodi koja se zbog takve hrane nakuplja u staničnim tkivima u mesu, kao koncentriranoj škrobnoj hrani, životinje vrlo brzo 'napreduju', da ne kažemo da se napuhavaju uz pomoć otrova i vode. Ono što se normalno postiže za godinu dana, na ovaj način se događa za tri mjeseca. To što će se takvo meso u tavi skupiti, potpuno je razumljivo. Bez kuhinjske soli, koja čini da su životinje vrlo žedne i proždrljive, ovakvo rekordno tovljenje bilo bi nemoguće.

Mnogi ljudi se na sličan način 'tove' kuhinjskom solju. U toj ljudskoj ishrani ne nedostaje ni koncetrirana škrobna hrana u obliku kruha i tjestenina. Normalno je da bi se, u uvjetima takve ishrane, stoka ubrzo trebala razboliti i uginuti. To se, međutim, ne može dogoditi, pošto se prije toga i onako kolje. No, za čovjeka je taj podatak utoliko važniji, pošto on nije predviđen za tovljenje i klanje. Neki ljudi, doduše, smanjuju naslage sala time što jedu puno mesa, ne znajući da na taj način još više zagađuju (prekiseljavaju) svoj organizam i prečicom idu u bolnicu.*

Možemo reći da kuhinjska sol, korištena u mjeri koju zahtjeva današnja kulinarska umjetnost, potpomaže nastajanje svih bolesti.

Kuhinjska sol je za naše tijelo strana koliko i kemijski ljekovi. Naš organizam je dio prirode. Isto onoliko koliko se istina može družiti sa laži, i naši organi se mogu družiti sa otrovnim, sebi apsolutno stranim supstancama. Oni se međusobno ne razumiju. Porijeklo našeg tijela nije ni u kemijskoj tvornici ni u rudniku soli, niti u loncu. Naše tijelo stvarno može izliječiti i hraniti samo priroda, sa moćima koje joj je podario Bog. Skoro da ne postoji kemijski proizveden (takozvani) lijek, koji nema štetnih popratnih posljedica, a koje znatno nadmašuju prividne prednosti lijeka. Isto se odnosi i na neorgansku kuhinjsku sol.

*G. Meneely je utvrdio da čovjek, bez štetnih posljedica, podnosi samo 3,5 grama soli dnevno. Štetnost viška (preko 3,5 grama) otklanja se namirnicama koje sadrže dosta kalija (sirovo voće i povrće).

            Ernst Günter 'Živjeti bez bolesti - 11'

(knjiga je do 1996 doživjela 21 izdanje na Njemačkom jeziku!)

<<< nazad