<<< nazad

Riječ Starog Testamenta u sebi sadržava duboke nebeske tajne

1. Iz samog slova (= literalnog smisla) Riječi Starog Testamenta nitko nikad ne bi mogao razaznati činjenicu da taj dio Riječi sadržava duboke nebeske tajne, i da se sve unutar njega, i generalno i pojedinačno, odnosi (ili 'upućuje') na Gospodina, Njegovo nebo, crkvu, religijsko vjerovanje, i na sve ostale sa ovim povezane stvari; jer iz slova ili smisla slova sve što netko može vidjeti je da se - generalno govoreći – sve unutra odnosi (ili 'upućuje') samo na izvanjske rituale i odredbe Židovske Crkve Ipak istina je da su svugdje u toj Riječi (prisutne/sadržane/skrivene) unutrašnje stvari koje se nikad nikako ne pojavljuju u izvanjskim stvarima osim samo nekoliko (njih) koje je Gospodin otkrio i objasnio svojim Apostolima; kao recimo da žrtve predstavljaju Gospodina; da zemlja Kananska i Jeruzalem predstavljaju nebo – poradi čega su oni nazvani Nebeski Kanan i (Nebeski) Jeruzalem – i da Raj ima slično značenje.

2. Kršćanski svijet kao takav je međutim i dalje potpuno/apsolutno nesvjestan činjenice da sve stvari u Riječi i u generalnom i u pojedinačnom obliku, ne, (čak) najmanji dijelići sve do najsitnije jote, predstavljaju te zakriljuju/obuhvaćaju unutar njih duhovne i nebeske stvari, i stoga se Stari Zavjet zanemaruje. Ali da je Riječ zaista ovakvog karaktera se može znati iz jednog jedinog sagledavanja/razmatranja, naime, da pošto je Gospodinova i od Gospodina mora iz nužnosti u sebi sadržavati takve stvari koje pripadaju nebu, crkvi, te religioznom vjerovanju, te da kojim slučajem to nije tako ona ne bi mogla biti nazvana Gospodinovom Riječju, niti bi se moglo reći da u sebi ima ikakvog života. Jer odakle dolazi njezin život osim od onih stvari koje pripadaju životu, što će reći, osim iz činjenice da se sve u njoj i generalno i pojedinačno odnosi (ili 'upućuje') na Gospodina, Koji je Osobno sam Život; tako da sve što se iznutra ne odnosi na (ili 'tiče') Gospodina nije živo (ili 'ne živi'); i zaista se može reći da bilo koji izražaj u Riječi koji u sebi ne obuhvaća/sadržava Gospodina, koji se na svoj vlastiti način ne odnosi (ili 'ne tiče', ili pak 'ne upućuje') na Njega, nije Božanski.

3. Bez takvog Života, Riječ je s obzirom na slovo mrtva. Po ovom pitanju je slučaj isti kao i sa čovjekom, koji je – kako je poznato u Kršćanskom svijetu – i unutrašnji i vanjski (= ima i unutrašnji i vanjski dio). Kad je odvojen od unutrašnjeg čovjeka, vanjski čovjek je samo tijelo, i prema tome je mrtav; jer unutrašnji čovjek je onaj koji je živ i koji uzrokuje da vanjski čovjek izgleda živ, unutrašnji čovjek je duša. Tako je i sa Riječi, koja je, s obzirom na sam smisao slova, poput ljudskog tijela bez duše.

4. Dok um prianja samo/jedino uz literalni smisao, nitko nikako ne može vidjeti da su takve stvari sadržane unutar njega. Na ovaj način se u ovim prvim djelovima Postanka, iz smisla slova ništa drugo ne može otkriti nego da se radi o stvaranju svijeta, vrtu Edenskom zvanom Raj, te Adamu kao prvo-stvorenom čovjeku. Tko pretpostavlja išta drugo? No bit će u izobilju ustanovljeno na stranicama koje slijede da te stvari sadržavaju tajnu koja još nikad nije bila otkrivena ljudima; i da se u stvari prvi dio Postanka u unutrašnjem smislu generalno odnosi na novo čovjekovo stvaranje, ili njegovu regeneraciju, a posebno na Najstariju Crkvu; I to na takav način da ne postoji ni najmanji izražaj koji u sebi ne predstavlja, reprezentira ili u sebi zakriljuje ove stvari.

<<< nazad